Imali smo samo dvanaest godina kada su prve granate počele padati na grad. Neki od nas su poslije rata dobili priliku da nastave školovanje i život u inostranstvu i sada su rasuti po drugim kontinentima, a strani jezici vremenom su im postali bliži od maternjeg. Drugi su ostali u Bosni, dobro se uklopili u tranziciju, iskoristivši nestabilna vremena za vlastitu promociju. Treći su se odali psihoaktivnim supstancama ili vjerskom fanatizmu, zaslijepljeni svojom novom ideologijom. Mali je broj onih koji pokušavaju ostati vjerni idealima svog odgoja, koji životare u nekom paralelnom svijetu između prošlosti i sadašnjosti, ostavljajući dojam nesnalažljivih depresivaca (među njima je i autor bloga).
Pa ipak, svima nam je zajedničko iskustvo odrastanje u ratu koje je ostavilo memljiv prostor nenadoknadiv novcem, društvenim položajem ili akademskim zvanjem.
Mada ne bez osjećaja nelagode, odlučila sam podijeliti svoja intimna svjedočenja sa drugim ljudima - to je moj način da odam počast kako poginulim vršnjacima, tako i nama, slučajno preživjelim, u nadi da će mračni podrumi koje krijemo u sebi jednoga dana postati svjetliji i prozračniji.

Saturday, July 9, 2011

Dnevnik Subota, 11.06.1994.

Draga Nađa,
evo me u novom ruhu(tj svesci), sa novim raspoloženjem, ali starim željama i prijateljima! Sa Ivanom F.sam se pomirila i obje smo luđački sretne zbog toga!Sa Merisom želim da se pomirim, samo ne znam kako da joj priđem. Namjeravam joj poslati pisamce.
Sinoć smo išli na "Bolero" u NP: Ivane, Merisa, Andera i ja. Bilo je fantastično! Tamos mo srele Selmu D. Poslije smo otišli do "Sloge", gdje je bio koncert, ali nismo mogli ući jer nismo imali para za ulaznicu. Po dolasku na Kb smo izašli vani. Došli su Mirza i Faris sa nekim svojim prijateljima. Ivana F. i ja smo se toliko smijale, da je Mirza zaključio da smo "bolesne".
02h Upravo sam po treći put pogledala "Tjelohranitelja".
Posted by at

No comments:

Post a Comment

Subscribe to: Post Comments (Atom)