Imali smo samo dvanaest godina kada su prve granate počele padati na grad. Neki od nas su poslije rata dobili priliku da nastave školovanje i život u inostranstvu i sada su rasuti po drugim kontinentima, a strani jezici vremenom su im postali bliži od maternjeg. Drugi su ostali u Bosni, dobro se uklopili u tranziciju, iskoristivši nestabilna vremena za vlastitu promociju. Treći su se odali psihoaktivnim supstancama ili vjerskom fanatizmu, zaslijepljeni svojom novom ideologijom. Mali je broj onih koji pokušavaju ostati vjerni idealima svog odgoja, koji životare u nekom paralelnom svijetu između prošlosti i sadašnjosti, ostavljajući dojam nesnalažljivih depresivaca (među njima je i autor bloga).
Pa ipak, svima nam je zajedničko iskustvo odrastanje u ratu koje je ostavilo memljiv prostor nenadoknadiv novcem, društvenim položajem ili akademskim zvanjem.
Mada ne bez osjećaja nelagode, odlučila sam podijeliti svoja intimna svjedočenja sa drugim ljudima - to je moj način da odam počast kako poginulim vršnjacima, tako i nama, slučajno preživjelim, u nadi da će mračni podrumi koje krijemo u sebi jednoga dana postati svjetliji i prozračniji.

Saturday, July 9, 2011

Dnevnik Srijeda, 22.06.1994.

Draga Nađa,
Sve je i dalje posvećeno derneku za malu maturu.
Jučer sam konačno bila na vježbama za leće. Prvi put sam ih uspjela staviti sama.
20:57h Večeras smo Ivana R., Andrea i ja išli do Sabine. Usput smo sreli Mirzu i Farisa sa nekom dvojicom prijatelja, koji su sjedili u jednoj bašti. Ubrzo je došao i Dino. Pozvali su nas da sjednemo sa njima, a taj njihov prijatelj je svirao gitaru. Poslije pjesama tipa "Don't you cry" i "Nothing else matters" je počeo svirati "Slovensku", "Da li još svirate noću pored rijeke", "Ne volim januar" i dr i sve me je to podsjetilo na prošlu godinu i Mxxxx.
Pitams e zašto ne može da mi se svidi Dino, koji je lud za mnom???!!! Nego mi se uvijek sviđa neko ko mene ni ne gleda?!
No, da te ne bih gnjavila ovim "monolozima", ja te najtoplije pozdravljam.

No comments:

Post a Comment