Imali smo samo dvanaest godina kada su prve granate počele padati na grad. Neki od nas su poslije rata dobili priliku da nastave školovanje i život u inostranstvu i sada su rasuti po drugim kontinentima, a strani jezici vremenom su im postali bliži od maternjeg. Drugi su ostali u Bosni, dobro se uklopili u tranziciju, iskoristivši nestabilna vremena za vlastitu promociju. Treći su se odali psihoaktivnim supstancama ili vjerskom fanatizmu, zaslijepljeni svojom novom ideologijom. Mali je broj onih koji pokušavaju ostati vjerni idealima svog odgoja, koji životare u nekom paralelnom svijetu između prošlosti i sadašnjosti, ostavljajući dojam nesnalažljivih depresivaca (među njima je i autor bloga).
Pa ipak, svima nam je zajedničko iskustvo odrastanje u ratu koje je ostavilo memljiv prostor nenadoknadiv novcem, društvenim položajem ili akademskim zvanjem.
Mada ne bez osjećaja nelagode, odlučila sam podijeliti svoja intimna svjedočenja sa drugim ljudima - to je moj način da odam počast kako poginulim vršnjacima, tako i nama, slučajno preživjelim, u nadi da će mračni podrumi koje krijemo u sebi jednoga dana postati svjetliji i prozračniji.

Saturday, July 9, 2011

Dnevnik Nedjelja, 19.06.1994.

Draga Nađa,
Večeras mi je izlaz bio do 21:35h!!!!
Umjesto Farisa, Dine i Mirze (Ivana F.je "otpilila" Mirzu tako da oni više ne dolaze), danas su nam bili Rizo, Mahir i Cviko. Oni ne mogu organski podnijeti Dinu.
Nadžida dolazi kod mene svaki dan, radimo časopis.
Danas je pravi sparni ljetni dan. Izašla sam jutros da vani osušim kosu, te otišla sa Ivanama R. i F. i Selmom D. da krademo voće u Velešiće.
Jučer sam odrezala nogavice na starom tregeršlusu (u kojem sam izašla sa Grbavice) i tako napravila bermude.
I dalje pišem priče i pjesme. Čini mi se da se mijenjam.
Posted by at

No comments:

Post a Comment

Subscribe to: Post Comments (Atom)