Draga Nađa,
mama i ja smo maloprije išle ispratiti tetu Vasvu do mosta "Bratstvo-jedinstvo". Ne mogu ti opisati osjećaj kada sam u daljini vidjela svoj neboder! Mislila sam da ću se u tom trenutku onesvijestiti! Sve izgleda drugačije: zgrada "Vodoprivrede", kao i sve okolne zgrade su izgorile, sve je srušeno...ali ja tako želim doći ponovo na Grbavicu!!! Zašto je ovaj prokleti rat morao početi? Zašto sam baš ja protjerana iz svog doma? Moje prijateljice, npr Merisa, imaju svoju sobu i u sobi televizor, video, kompjuter, liniju, sve svoje stvari...a šta ja imam? Gomilu papira koji su kao "moji". Ništa drugo ne pripada meni.
Danas sam se po prvi put od početka rata vozila tramvajem(i to ne samo tramvajem već je prvi put od 5.maja 1992., kada smo došli autobusom Kliničkog centra od Pofalića do Koševa da se uopće vozim nekim prevoznim sredstvom!). Bilo je divno ponovo dohvatiti metalni rukohvat! Primijetila sam da sam za ove dvije godine narasla: sada mogu dohvatiti gornji rukohvat!
U tramvaju su neke dvije djevojčice pričale o tome da se sprema takmičenje u plesu: pobjednik ide 15 dana u Francusku.To sam odmah rekla svojim prijateljicama i sve su se oduševile idejom.
P.S.Zaboravila sam ti reći da sam se jučer spontano pomirila sa Merisom.Supeeer!
Ovih dana je klopa prava: čak jedemo i pečeno pile!
No comments:
Post a Comment