Imali smo samo dvanaest godina kada su prve granate počele padati na grad. Neki od nas su poslije rata dobili priliku da nastave školovanje i život u inostranstvu i sada su rasuti po drugim kontinentima, a strani jezici vremenom su im postali bliži od maternjeg. Drugi su ostali u Bosni, dobro se uklopili u tranziciju, iskoristivši nestabilna vremena za vlastitu promociju. Treći su se odali psihoaktivnim supstancama ili vjerskom fanatizmu, zaslijepljeni svojom novom ideologijom. Mali je broj onih koji pokušavaju ostati vjerni idealima svog odgoja, koji životare u nekom paralelnom svijetu između prošlosti i sadašnjosti, ostavljajući dojam nesnalažljivih depresivaca (među njima je i autor bloga).
Pa ipak, svima nam je zajedničko iskustvo odrastanje u ratu koje je ostavilo memljiv prostor nenadoknadiv novcem, društvenim položajem ili akademskim zvanjem.
Mada ne bez osjećaja nelagode, odlučila sam podijeliti svoja intimna svjedočenja sa drugim ljudima - to je moj način da odam počast kako poginulim vršnjacima, tako i nama, slučajno preživjelim, u nadi da će mračni podrumi koje krijemo u sebi jednoga dana postati svjetliji i prozračniji.

Sunday, July 3, 2011

Dnevnik Nedjelja, 29.05.1994.

Draga Nađa,
Maloprije sam došla kući. Po ovoj vrućini sam čekala u redu ispred Merhameta punih sat i pol kako bih dobila dvije bijedne čokoladice!
Kod mene nema ništa novo, osim što sam se posvađala sa starcima. Skupljam hrabrost da ih pitam da večeras izađem u grad. Znam da me neće pustiti, ali vrijedi pokušati! Veoma sam uzbuđena.
17:36h Još uvijek ih nisam pitala. Merisa vježba matematikus a mojim tatom. Ona i dvije Ivane idu sigurno oko pola sedam-sedam.
21:43h Starci me nisu pustili da izađem u grad. Zbog toga sam skoro sat vremena plakala. Onda je mama ušla u sobu i rekla da moje drugarice uopće nisu otišle u grad, već da su vani. Kao strijela sam izjurila iz kuće! (U ovom momentu Neno pokušava nešto svirati na električnoj gitari. Jadne moje uši!)
Opet su došli Faris i Mirza, a skupa sa njima i provale. Smijali smo se i super nam je bilo!Ivana R. je iznijela bocu vode - završila je tako što smo se njome prskali. Prvo smo sjedili kod "Civilne zaštite", pa pokraj Selmine zgrade. Ova mi je raja tako super! Osjećam se slobodno i opušteno, uvijek se super zabavljamo.
U Sarajevu su se pojavile BANANE!

No comments:

Post a Comment