Imali smo samo dvanaest godina kada su prve granate počele padati na grad. Neki od nas su poslije rata dobili priliku da nastave školovanje i život u inostranstvu i sada su rasuti po drugim kontinentima, a strani jezici vremenom su im postali bliži od maternjeg. Drugi su ostali u Bosni, dobro se uklopili u tranziciju, iskoristivši nestabilna vremena za vlastitu promociju. Treći su se odali psihoaktivnim supstancama ili vjerskom fanatizmu, zaslijepljeni svojom novom ideologijom. Mali je broj onih koji pokušavaju ostati vjerni idealima svog odgoja, koji životare u nekom paralelnom svijetu između prošlosti i sadašnjosti, ostavljajući dojam nesnalažljivih depresivaca (među njima je i autor bloga).
Pa ipak, svima nam je zajedničko iskustvo odrastanje u ratu koje je ostavilo memljiv prostor nenadoknadiv novcem, društvenim položajem ili akademskim zvanjem.
Mada ne bez osjećaja nelagode, odlučila sam podijeliti svoja intimna svjedočenja sa drugim ljudima - to je moj način da odam počast kako poginulim vršnjacima, tako i nama, slučajno preživjelim, u nadi da će mračni podrumi koje krijemo u sebi jednoga dana postati svjetliji i prozračniji.

Saturday, July 9, 2011

Dnevnik Petak, 17.06.1994.

Draga Nađa,
Mama me je probudila ranom zorom, jer moram da crtam one glupe radove iz likovnog.
Ponovo su uveli one užasne redukcije struje: jedan dan imamo struju, drugi nam dan  isključe.
Oh, ne! Opet pada kiša (već petnaest dana-jučer je samo bio nagovještaj lijepog vremena)
13:20h Evo me u školi. Frka je oko zaključnih ocjena iz fizike. Izgleda da ću ići na takmičenje iz hemije.
18:10h Zašto sve PROLAZI?
21:57h Danas smo u školi svi bili tužni i veseli u isti mah. Suze su nam navirale na oči, grlili smo se, slikali, skupljali potpise. Od Dženite sam dobila za uspomenu malu zakačku srce, a od Dine privjesak za lančić i katančić.
Danas je počelo Svjetsko prvenstvo u fudbalu. Odmah se sjetim putovanja sa Školom u Trpanj 1990., mora i starih prijatelja i počnem plakati!

No comments:

Post a Comment