Imali smo samo dvanaest godina kada su prve granate počele padati na grad. Neki od nas su poslije rata dobili priliku da nastave školovanje i život u inostranstvu i sada su rasuti po drugim kontinentima, a strani jezici vremenom su im postali bliži od maternjeg. Drugi su ostali u Bosni, dobro se uklopili u tranziciju, iskoristivši nestabilna vremena za vlastitu promociju. Treći su se odali psihoaktivnim supstancama ili vjerskom fanatizmu, zaslijepljeni svojom novom ideologijom. Mali je broj onih koji pokušavaju ostati vjerni idealima svog odgoja, koji životare u nekom paralelnom svijetu između prošlosti i sadašnjosti, ostavljajući dojam nesnalažljivih depresivaca (među njima je i autor bloga).
Pa ipak, svima nam je zajedničko iskustvo odrastanje u ratu koje je ostavilo memljiv prostor nenadoknadiv novcem, društvenim položajem ili akademskim zvanjem.
Mada ne bez osjećaja nelagode, odlučila sam podijeliti svoja intimna svjedočenja sa drugim ljudima - to je moj način da odam počast kako poginulim vršnjacima, tako i nama, slučajno preživjelim, u nadi da će mračni podrumi koje krijemo u sebi jednoga dana postati svjetliji i prozračniji.

Sunday, July 3, 2011

Dnevnik Srijeda, 08.06.1994.

Draga Nađa,
Danas je jedan od najgorih dana u mom životu! Već tri sata bez prestanka plačem. No, da ti ispričam o čemu se radi: Ivana R. je u NP uzela karte za "Bolero"(petak u 18h). Merisa i Ivana F. žele da se mi počnemo malo izdvajati od mlađih u našoj raji i preko mene su saopštile Selmi da ne može ići sa nama na predstavu. Selma je počela plakati, a ja sam se pokajala što sam joj to rekla, i to poslije svega što je ona učinila za mene. I ja sam se rasplakala. Merisa i Ivana su mi se smijale. Došle su Ivana R. i Nerma. Na kraju smo svi plakali! Atmosfera je bila užasna.
Sada su mama i tata došli u moju sobu, jer su se jako zabrinuli. Jednostavno im ne mogu objasniti da sam večeras izgubila toliko divnih prijateljstava!

No comments:

Post a Comment