Imali smo samo dvanaest godina kada su prve granate počele padati na grad. Neki od nas su poslije rata dobili priliku da nastave školovanje i život u inostranstvu i sada su rasuti po drugim kontinentima, a strani jezici vremenom su im postali bliži od maternjeg. Drugi su ostali u Bosni, dobro se uklopili u tranziciju, iskoristivši nestabilna vremena za vlastitu promociju. Treći su se odali psihoaktivnim supstancama ili vjerskom fanatizmu, zaslijepljeni svojom novom ideologijom. Mali je broj onih koji pokušavaju ostati vjerni idealima svog odgoja, koji životare u nekom paralelnom svijetu između prošlosti i sadašnjosti, ostavljajući dojam nesnalažljivih depresivaca (među njima je i autor bloga).
Pa ipak, svima nam je zajedničko iskustvo odrastanje u ratu koje je ostavilo memljiv prostor nenadoknadiv novcem, društvenim položajem ili akademskim zvanjem.
Mada ne bez osjećaja nelagode, odlučila sam podijeliti svoja intimna svjedočenja sa drugim ljudima - to je moj način da odam počast kako poginulim vršnjacima, tako i nama, slučajno preživjelim, u nadi da će mračni podrumi koje krijemo u sebi jednoga dana postati svjetliji i prozračniji.

Tuesday, July 19, 2011

Dnevnik Ponedjeljak, 15.08.1994.

Draga Nađa,
naporan dan! U 9h sam otišla po Sabinu, potom sa njom do preduzeća njenog tate na Skenderiju i zatim u I gimnaziju da predamo dokumente za upis.
Kada sam došla kući, taman što sam sjela da radim logički "Zadatak Johna Kennedyja", Merisa je došla po mene i otišle smo na matematiku.
U kući me zovu "gimnazijalka". Omer je pao igrajući se ganje i razbio bradu. Morao je ići na Kliniku da mu to sašiju i da dobije vakcinu protiv tetanusa.
Posted by at

No comments:

Post a Comment

Subscribe to: Post Comments (Atom)