Imali smo samo dvanaest godina kada su prve granate počele padati na grad. Neki od nas su poslije rata dobili priliku da nastave školovanje i život u inostranstvu i sada su rasuti po drugim kontinentima, a strani jezici vremenom su im postali bliži od maternjeg. Drugi su ostali u Bosni, dobro se uklopili u tranziciju, iskoristivši nestabilna vremena za vlastitu promociju. Treći su se odali psihoaktivnim supstancama ili vjerskom fanatizmu, zaslijepljeni svojom novom ideologijom. Mali je broj onih koji pokušavaju ostati vjerni idealima svog odgoja, koji životare u nekom paralelnom svijetu između prošlosti i sadašnjosti, ostavljajući dojam nesnalažljivih depresivaca (među njima je i autor bloga).
Pa ipak, svima nam je zajedničko iskustvo odrastanje u ratu koje je ostavilo memljiv prostor nenadoknadiv novcem, društvenim položajem ili akademskim zvanjem.
Mada ne bez osjećaja nelagode, odlučila sam podijeliti svoja intimna svjedočenja sa drugim ljudima - to je moj način da odam počast kako poginulim vršnjacima, tako i nama, slučajno preživjelim, u nadi da će mračni podrumi koje krijemo u sebi jednoga dana postati svjetliji i prozračniji.

Sunday, July 17, 2011

Dnevnik Srijeda, 03.08.1994.

Draga Nađa,
ispunjavala sam neku gatalicu koja kaže da će mi danas biti sretan dan. Da ili ne? Vjerovatno je tačan odgovor "Ne".
Do maloprije sam gledala nadrealiste. Hvala Bogu, imamo struju. Sada su ponovo uveli redukcije: 12 sati imamo struju, pa slijedećih 24 sata nemamo. Koji idiotizam!
Saša se vratio u Sarajevo, a Ivana svaki dan treba da krene u Sarajevo iz Visokog.
Jučer sam nakon dugo vremena srela Mxxxx - pozdravio se naklonom. Kako romantično!
Upravo slušam pjesmu Aerosmith "I was cryin' when I met you
Now I'm tryin' to forget you
Love is sweet misery"
Posted by at

No comments:

Post a Comment

Subscribe to: Post Comments (Atom)