Imali smo samo dvanaest godina kada su prve granate počele padati na grad. Neki od nas su poslije rata dobili priliku da nastave školovanje i život u inostranstvu i sada su rasuti po drugim kontinentima, a strani jezici vremenom su im postali bliži od maternjeg. Drugi su ostali u Bosni, dobro se uklopili u tranziciju, iskoristivši nestabilna vremena za vlastitu promociju. Treći su se odali psihoaktivnim supstancama ili vjerskom fanatizmu, zaslijepljeni svojom novom ideologijom. Mali je broj onih koji pokušavaju ostati vjerni idealima svog odgoja, koji životare u nekom paralelnom svijetu između prošlosti i sadašnjosti, ostavljajući dojam nesnalažljivih depresivaca (među njima je i autor bloga).
Pa ipak, svima nam je zajedničko iskustvo odrastanje u ratu koje je ostavilo memljiv prostor nenadoknadiv novcem, društvenim položajem ili akademskim zvanjem. Mada ne bez osjećaja nelagode, odlučila sam podijeliti svoja intimna svjedočenja sa drugim ljudima - to je moj način da odam počast kako poginulim vršnjacima, tako i nama, slučajno preživjelim, u nadi da će mračni podrumi koje krijemo u sebi jednoga dana postati svjetliji i prozračniji.
Tuesday, August 23, 2011
Dnevnik Srijeda, 09.11.1994.
Draga Nađa,
poginula je Lejla H., a ranjeni su Tahir, Jasmina i još mnogo djece. Potpuno sam utučena i bez teksta.
14:35h Još uvijek ne mogu da vjerujem.
Sjećam se ovog tužnog događaja samo što je bila "dezinformacija" da sam i ja ranjen, jer sam se nekoliko minuta prije pada granate zatekao na tom mjestu ispred moje zgrade... Ja sam ranjen negdje u ljeto 1993., godine u Barama,pogodio me je PAM idući sa namjerom krađe nekih tad već prispjelih voćki... :)
Sjećam se ovog tužnog događaja samo što je bila "dezinformacija" da sam i ja ranjen, jer sam se nekoliko minuta prije pada granate zatekao na tom mjestu ispred moje zgrade... Ja sam ranjen negdje u ljeto 1993., godine u Barama,pogodio me je PAM idući sa namjerom krađe nekih tad već prispjelih voćki... :)
ReplyDeleteTahir...