Imali smo samo dvanaest godina kada su prve granate počele padati na grad. Neki od nas su poslije rata dobili priliku da nastave školovanje i život u inostranstvu i sada su rasuti po drugim kontinentima, a strani jezici vremenom su im postali bliži od maternjeg. Drugi su ostali u Bosni, dobro se uklopili u tranziciju, iskoristivši nestabilna vremena za vlastitu promociju. Treći su se odali psihoaktivnim supstancama ili vjerskom fanatizmu, zaslijepljeni svojom novom ideologijom. Mali je broj onih koji pokušavaju ostati vjerni idealima svog odgoja, koji životare u nekom paralelnom svijetu između prošlosti i sadašnjosti, ostavljajući dojam nesnalažljivih depresivaca (među njima je i autor bloga).
Pa ipak, svima nam je zajedničko iskustvo odrastanje u ratu koje je ostavilo memljiv prostor nenadoknadiv novcem, društvenim položajem ili akademskim zvanjem.
Mada ne bez osjećaja nelagode, odlučila sam podijeliti svoja intimna svjedočenja sa drugim ljudima - to je moj način da odam počast kako poginulim vršnjacima, tako i nama, slučajno preživjelim, u nadi da će mračni podrumi koje krijemo u sebi jednoga dana postati svjetliji i prozračniji.

Thursday, August 25, 2011

Dnevnik Ponedjeljak, 05.12.1994.

Draga Nađa,
svašta se dogodilo u toku proteklih sedam dana koliko se nisam javljala. Prva i najvažnija stvar je ta što sam se zatelebala u Nxxxx! Upoznala sam ga na matematici u Drugoj, malo je stariji od mene, jer je bio u inostranstvu, te je propustio razred. Presladak je i super obučen. Jučer smo se vraćali skupa sa matematike, nemam pojma šta sam sve pričala. Pokazala sam mu gdje stanujem, i on je meni. Bio je jako fin i kavaljer. Od cijelog razreda, on se je jedini ponudio da mi posudi svesku da prepišem što sam propustila.
P.S. Stravično je hladno. Ujutro kada krenem u školu temperatura je između -9 i -5 st C. Nema struje, nema plina, zima zima zima zima zima......
Posted by at

No comments:

Post a Comment

Subscribe to: Post Comments (Atom)