Imali smo samo dvanaest godina kada su prve granate počele padati na grad. Neki od nas su poslije rata dobili priliku da nastave školovanje i život u inostranstvu i sada su rasuti po drugim kontinentima, a strani jezici vremenom su im postali bliži od maternjeg. Drugi su ostali u Bosni, dobro se uklopili u tranziciju, iskoristivši nestabilna vremena za vlastitu promociju. Treći su se odali psihoaktivnim supstancama ili vjerskom fanatizmu, zaslijepljeni svojom novom ideologijom. Mali je broj onih koji pokušavaju ostati vjerni idealima svog odgoja, koji životare u nekom paralelnom svijetu između prošlosti i sadašnjosti, ostavljajući dojam nesnalažljivih depresivaca (među njima je i autor bloga).
Pa ipak, svima nam je zajedničko iskustvo odrastanje u ratu koje je ostavilo memljiv prostor nenadoknadiv novcem, društvenim položajem ili akademskim zvanjem.
Mada ne bez osjećaja nelagode, odlučila sam podijeliti svoja intimna svjedočenja sa drugim ljudima - to je moj način da odam počast kako poginulim vršnjacima, tako i nama, slučajno preživjelim, u nadi da će mračni podrumi koje krijemo u sebi jednoga dana postati svjetliji i prozračniji.

Tuesday, August 23, 2011

Dnevnik Četvrtak, 10.11.1994.

Draga Nađa,
svima nam je žao Lele i još uvijek ne možemo vjerovati šta se dogodilo. Jasminu je pogodilo nekoliko gelera, a Lejlu je granata potpuno raznijela, do te mjere, da je nisu mogli identificirati. Imala je težak život, odrasla je bez roditelja. Dali smo joj posljednji pozdrav u novinama, ali šta to sada njoj znači??! Najgore je što će vrijeme učiniti svoje, što ćemo se mi opet smijati i pjevati i izlaziti vani gotovo i ne misleći na nju, a nje više nema i ništa je ne može vratiti.
Kada sam se vraćala iz škole srela sam Aidu, Dženetinu sestru. Ona i Dženeta su prije nekoliko dana uspjele preći sa Grbavice.

No comments:

Post a Comment