Imali smo samo dvanaest godina kada su prve granate počele padati na grad. Neki od nas su poslije rata dobili priliku da nastave školovanje i život u inostranstvu i sada su rasuti po drugim kontinentima, a strani jezici vremenom su im postali bliži od maternjeg. Drugi su ostali u Bosni, dobro se uklopili u tranziciju, iskoristivši nestabilna vremena za vlastitu promociju. Treći su se odali psihoaktivnim supstancama ili vjerskom fanatizmu, zaslijepljeni svojom novom ideologijom. Mali je broj onih koji pokušavaju ostati vjerni idealima svog odgoja, koji životare u nekom paralelnom svijetu između prošlosti i sadašnjosti, ostavljajući dojam nesnalažljivih depresivaca (među njima je i autor bloga).
Pa ipak, svima nam je zajedničko iskustvo odrastanje u ratu koje je ostavilo memljiv prostor nenadoknadiv novcem, društvenim položajem ili akademskim zvanjem.
Mada ne bez osjećaja nelagode, odlučila sam podijeliti svoja intimna svjedočenja sa drugim ljudima - to je moj način da odam počast kako poginulim vršnjacima, tako i nama, slučajno preživjelim, u nadi da će mračni podrumi koje krijemo u sebi jednoga dana postati svjetliji i prozračniji.

Tuesday, August 23, 2011

Dnevnik Ponedjeljak, 17.10.1994.

Draga Nađa,
danas (i jučer) samo maštam, maštam, maštam...
Bila sam kod Naide na rođendanu, bile je i Ninela. Pričale smo i bilo nam je lijepo.
Maloprije je dolazila Ivana R. Rekla mi je da se je prebacila u Katoličku školu i da je tamo Ib razred, a Ivana F. IIb. Danas su se slikale za pasoš.
Jučer je, pošto je nedjeljom prilično pust grad, mama došla po mene kod Naide. Kada smo se preko Ciglana vraćale kući, srela sam Mxxxx.Bio je pravo veseo i srdačno se pozdravio.
Posted by at

No comments:

Post a Comment

Subscribe to: Post Comments (Atom)