Imali smo samo dvanaest godina kada su prve granate počele padati na grad. Neki od nas su poslije rata dobili priliku da nastave školovanje i život u inostranstvu i sada su rasuti po drugim kontinentima, a strani jezici vremenom su im postali bliži od maternjeg. Drugi su ostali u Bosni, dobro se uklopili u tranziciju, iskoristivši nestabilna vremena za vlastitu promociju. Treći su se odali psihoaktivnim supstancama ili vjerskom fanatizmu, zaslijepljeni svojom novom ideologijom. Mali je broj onih koji pokušavaju ostati vjerni idealima svog odgoja, koji životare u nekom paralelnom svijetu između prošlosti i sadašnjosti, ostavljajući dojam nesnalažljivih depresivaca (među njima je i autor bloga).
Pa ipak, svima nam je zajedničko iskustvo odrastanje u ratu koje je ostavilo memljiv prostor nenadoknadiv novcem, društvenim položajem ili akademskim zvanjem.
Mada ne bez osjećaja nelagode, odlučila sam podijeliti svoja intimna svjedočenja sa drugim ljudima - to je moj način da odam počast kako poginulim vršnjacima, tako i nama, slučajno preživjelim, u nadi da će mračni podrumi koje krijemo u sebi jednoga dana postati svjetliji i prozračniji.

Saturday, August 6, 2011

Dnevnik Četvrtak, 29.09.1994.

Draga Nađa,
Imamo struju!!! Jutros smo dobili i vodu! Super je!
Kod mene nema ništa novo. Slabije izlazim, jer sam još uvijek bolesna. Čitam neke dosadne ljubavne knjige.
U ponedjeljak sam išla do škole. Navodno nam počinje nastava u slijedeći ponedjeljak. Iz škole smo otrčale na Akademiju scenskih umjetnosti, gdje je bio prijemni ispit. Tu smo se kratko zadržale i vratile kući.
Tata me je prije par dana pitao zašto sam stalno nezadovoljna i zašto ne volim Koševsko brdo, kada mi je ono pružilo dom? Objasnila sam mu da riječ „dom“ znači više od „krova nad glavom“ i da je moj jedini dom ostao na Grbavici.
Posted by at

No comments:

Post a Comment

Subscribe to: Post Comments (Atom)