Imali smo samo dvanaest godina kada su prve granate počele padati na grad. Neki od nas su poslije rata dobili priliku da nastave školovanje i život u inostranstvu i sada su rasuti po drugim kontinentima, a strani jezici vremenom su im postali bliži od maternjeg. Drugi su ostali u Bosni, dobro se uklopili u tranziciju, iskoristivši nestabilna vremena za vlastitu promociju. Treći su se odali psihoaktivnim supstancama ili vjerskom fanatizmu, zaslijepljeni svojom novom ideologijom. Mali je broj onih koji pokušavaju ostati vjerni idealima svog odgoja, koji životare u nekom paralelnom svijetu između prošlosti i sadašnjosti, ostavljajući dojam nesnalažljivih depresivaca (među njima je i autor bloga).
Pa ipak, svima nam je zajedničko iskustvo odrastanje u ratu koje je ostavilo memljiv prostor nenadoknadiv novcem, društvenim položajem ili akademskim zvanjem.
Mada ne bez osjećaja nelagode, odlučila sam podijeliti svoja intimna svjedočenja sa drugim ljudima - to je moj način da odam počast kako poginulim vršnjacima, tako i nama, slučajno preživjelim, u nadi da će mračni podrumi koje krijemo u sebi jednoga dana postati svjetliji i prozračniji.

Saturday, August 20, 2011

Srijeda, 12.10.1994.

Draga Nađa,
Jutros sam se probudila u pet sati i nisam znala šta da radim! Onda sam skontala da imamo struju ( u posljednje vrijeme dolazi svako drugo veče od 12 a.m.-7 a.m). Ivane su depresivne, Merisa svađalački raspoložena ovih dana. Palo mi je na pamet da napravim neki otkačeni scenario za neku predstavu?! Puna sam nekih ludih ideja.
Inače,danas smo imali matematiku kod lude Šerife, zaista je strašna. Tschus!
Posted by at

No comments:

Post a Comment

Subscribe to: Post Comments (Atom)