Imali smo samo dvanaest godina kada su prve granate počele padati na grad. Neki od nas su poslije rata dobili priliku da nastave školovanje i život u inostranstvu i sada su rasuti po drugim kontinentima, a strani jezici vremenom su im postali bliži od maternjeg. Drugi su ostali u Bosni, dobro se uklopili u tranziciju, iskoristivši nestabilna vremena za vlastitu promociju. Treći su se odali psihoaktivnim supstancama ili vjerskom fanatizmu, zaslijepljeni svojom novom ideologijom. Mali je broj onih koji pokušavaju ostati vjerni idealima svog odgoja, koji životare u nekom paralelnom svijetu između prošlosti i sadašnjosti, ostavljajući dojam nesnalažljivih depresivaca (među njima je i autor bloga).
Pa ipak, svima nam je zajedničko iskustvo odrastanje u ratu koje je ostavilo memljiv prostor nenadoknadiv novcem, društvenim položajem ili akademskim zvanjem.
Mada ne bez osjećaja nelagode, odlučila sam podijeliti svoja intimna svjedočenja sa drugim ljudima - to je moj način da odam počast kako poginulim vršnjacima, tako i nama, slučajno preživjelim, u nadi da će mračni podrumi koje krijemo u sebi jednoga dana postati svjetliji i prozračniji.

Saturday, August 20, 2011

Dnevnik Ponedjeljak, 10.10.1994.

Draga Nađa,
Sjedim u svojoj sobici, koju sam malčice preuredila, tako da sada super izgleda! Jedem čokoladu i pišem dnevnik. Danas je bio prilično naporan dan. Bila sam u školi, imali smo dva časa: engleski i latinski. Dugo smo Aida K, Džana i ja lutale po zgradi škole tražeći učionicu br 31 u koju su smjestili naš razred. Na kraju smo slučajno sreli drugaricu iz razreda, Alicu, koja nam je pokazala put. Nastupilo j eopće upoznavanje. Osim navedene tri djevojke, u razredu su još dvije Ivane, dvije Vedrane, dvije Sabine, dvije Aide, Senida, Mersiha, Darija, Anesa, Nađa, Azra, Amela, Muamera, Jasmina, Berina, Dženana, Saida, Lela i pet veoma "ljupkih" frajera, koji se ponašaju kao da su prvačići u osnovnoj. Čas latinskog nam je držala direktorica škole, Zlata Bukvić. Poslije nastave smo u holu sreli Nadžidu, Naidu K., Ninelu, Irmu i Naidu B.
Senida, Aida, Sabina, Ivana, Mersiha, Vedrana i ja smo hodale po gradu. Tokom šetnje po Starom gradu smo počele raspravljati o politici (vrlo žučno) i gluposti postojanja nacionalnih stranaka. Tako smo žestoko raspravljali, da su se ljudi na ulici okretali. Sve smo otprilike bile istog mišljenja. Najvatrenije smo bile Vedrana i ja. Inače, Vedrana je skroz super, slažemo se što se tiče stavova ne samo o politici već i o drugim stvarima (prijateljstvo, ljubav, putovanja, dopisivanje...). Obišle smo krug oko Vijećnice i potom se vratile sve na Koševsko. Usput smo kod tunela srele Mxxxx.
Danas sam doživjela jedno malo razočarenje, zamalo na sred ulice nisam počela plakati. Naime, u Ul.Vase Miskina sam opazila grupu momaka i među njima prepoznala Adisa, mog prijatelja sa Grbavice. Prišla sam mu, podsjetila ga na garaže, našu raju.... Zamisli, nije me se sjetio!!! Toliko druženja, vožnji biciklom, zezanja! On je to sve zaboravio! Meni je na Grbavici bilo toliko lijepo i tada sam bila tako sretna i bezbrižna da to nikada ne mogu zaboraviti. Stalno sanjam Grbavicu i svoje prijatelje, baš sam nedavno sanjala i Adisa. Kako je to čudno da se ljudi ne sjete!

No comments:

Post a Comment