Imali smo samo dvanaest godina kada su prve granate počele padati na grad. Neki od nas su poslije rata dobili priliku da nastave školovanje i život u inostranstvu i sada su rasuti po drugim kontinentima, a strani jezici vremenom su im postali bliži od maternjeg. Drugi su ostali u Bosni, dobro se uklopili u tranziciju, iskoristivši nestabilna vremena za vlastitu promociju. Treći su se odali psihoaktivnim supstancama ili vjerskom fanatizmu, zaslijepljeni svojom novom ideologijom. Mali je broj onih koji pokušavaju ostati vjerni idealima svog odgoja, koji životare u nekom paralelnom svijetu između prošlosti i sadašnjosti, ostavljajući dojam nesnalažljivih depresivaca (među njima je i autor bloga).
Pa ipak, svima nam je zajedničko iskustvo odrastanje u ratu koje je ostavilo memljiv prostor nenadoknadiv novcem, društvenim položajem ili akademskim zvanjem.
Mada ne bez osjećaja nelagode, odlučila sam podijeliti svoja intimna svjedočenja sa drugim ljudima - to je moj način da odam počast kako poginulim vršnjacima, tako i nama, slučajno preživjelim, u nadi da će mračni podrumi koje krijemo u sebi jednoga dana postati svjetliji i prozračniji.

Thursday, August 25, 2011

Dnevnik Utorak, 29.11.1994.

Draga Nađa,
tri su veoma važne stvari koje su se dogodile danas.
1. Dobila sam 5 iz latinskog
2. Danas, dok sam na Čeki (ispred Narodne banke) čekala Mersihu da se idemo prijaviti na novinarsku sekciju u školu, srela sam Mxxxx, koji se je pozdravio sa "Zdravo Selmice, kako si mi?"
Šokirala sam se i pomislila sam kako će sada da me pogdi grom iz vedrog neba što se uskoro pokazalo i tačnim!
3. Bio je fantastičan dan, topao i relativno miran u odnosu na proteklih nekoliko dana, a grad je bio prepun raje - uopće se nije moglo hodati ulicom. Ja sam se dogovorila sa Mersihom da odemo poslijepodne u školu, kako bismo se prijavile za rad u časopisu "Sarajevo Calling" (jer Mersiha zna Mustafu, koji je glavni urednik). Sa Mersihom je došla i Senida i uputile smo se prema školi. Kada smo bile na potezu između Umjetničke i Prve začulo se ispaljenje i grozni zvižduk granate koja se valja kroz zrak. Nismo imale vremena za razmišljanje i uletjele smo u uski prostor između zida Prve gimnazije i kisoka gdje su se prije rata prodavali pereci. Zasuli su nas kamenje i geleri, a detonacija je bila strašna. U prostoru širokom oko pola metra se naguralo nas nekoliko: Mersiha, ja, Binasa i još neka raja iz IIc. Kada smo procijenili da je situacija mirna, utrčali smo u gimnaziju. Pridružila nam se i Senida, koja je bila utrčala u Umjetničku školu. Tamo su svi učenici bili na I spratu, a Tviga i Minja su nas tješile. Profesori nam nisu dali izaći iz škole zbog opasnosti od daljeg granatiranja. Bilo me je strah za starce za koje sam znala da su također sada u gradu. Kada sam ugledala mamu na stepenicama škole, sunce me je obasjalo! Otišli smo kod tate u školu, potom trčeći kući. Kada smo napokon bili u stanu, sva se odjeća mogla cijediti, jer je bila kompletno natopljena znojem. Dobro smo prošli!

No comments:

Post a Comment