Imali smo samo dvanaest godina kada su prve granate počele padati na grad. Neki od nas su poslije rata dobili priliku da nastave školovanje i život u inostranstvu i sada su rasuti po drugim kontinentima, a strani jezici vremenom su im postali bliži od maternjeg. Drugi su ostali u Bosni, dobro se uklopili u tranziciju, iskoristivši nestabilna vremena za vlastitu promociju. Treći su se odali psihoaktivnim supstancama ili vjerskom fanatizmu, zaslijepljeni svojom novom ideologijom. Mali je broj onih koji pokušavaju ostati vjerni idealima svog odgoja, koji životare u nekom paralelnom svijetu između prošlosti i sadašnjosti, ostavljajući dojam nesnalažljivih depresivaca (među njima je i autor bloga).
Pa ipak, svima nam je zajedničko iskustvo odrastanje u ratu koje je ostavilo memljiv prostor nenadoknadiv novcem, društvenim položajem ili akademskim zvanjem.
Mada ne bez osjećaja nelagode, odlučila sam podijeliti svoja intimna svjedočenja sa drugim ljudima - to je moj način da odam počast kako poginulim vršnjacima, tako i nama, slučajno preživjelim, u nadi da će mračni podrumi koje krijemo u sebi jednoga dana postati svjetliji i prozračniji.

Saturday, August 20, 2011

Dnevnik Utorak, 11.10.1994.

Draga Nađa,
upravo smo mama i ja završile radnu kaciju istrebljivanja insekata iz kuće. Naime, otkrili smo da u vreći sa humanitarnim makaronima žive "žišci", tako da smo sve makarone (od kojih je dio bio "izglodan") morali baciti!
Danas je u školi bilo dobro - imali smo čas bosanskog (radili pismeni sastav "Prvi susret sa Prvom gimnazijom") i njemački (pisanje i izgovor). Sabina B. iz razreda mi je rekla da joj ličim na Pipi Dugu Čarapu.
Poslije sam pokušavala organizovati razred i podići revoluciju da osvojimo teritoriju školskog Kluba Premiere (kojim vladaju treći i četvrti razredi), ali su nas na samom ulasku izbacili riječima "Marš vani, puteri!".
Iz škole sam se vraćala sa Senidom, Vedranom i Mersihom. Pričale su o nekim dečkima iz četvrtih razreda.
Upravo me je mama napala što sam u majici kratkih rukava. Revala sam ko kreten.

No comments:

Post a Comment