Imali smo samo dvanaest godina kada su prve granate počele padati na grad. Neki od nas su poslije rata dobili priliku da nastave školovanje i život u inostranstvu i sada su rasuti po drugim kontinentima, a strani jezici vremenom su im postali bliži od maternjeg. Drugi su ostali u Bosni, dobro se uklopili u tranziciju, iskoristivši nestabilna vremena za vlastitu promociju. Treći su se odali psihoaktivnim supstancama ili vjerskom fanatizmu, zaslijepljeni svojom novom ideologijom. Mali je broj onih koji pokušavaju ostati vjerni idealima svog odgoja, koji životare u nekom paralelnom svijetu između prošlosti i sadašnjosti, ostavljajući dojam nesnalažljivih depresivaca (među njima je i autor bloga).
Pa ipak, svima nam je zajedničko iskustvo odrastanje u ratu koje je ostavilo memljiv prostor nenadoknadiv novcem, društvenim položajem ili akademskim zvanjem.
Mada ne bez osjećaja nelagode, odlučila sam podijeliti svoja intimna svjedočenja sa drugim ljudima - to je moj način da odam počast kako poginulim vršnjacima, tako i nama, slučajno preživjelim, u nadi da će mračni podrumi koje krijemo u sebi jednoga dana postati svjetliji i prozračniji.

Saturday, August 20, 2011

Dnevnik Nedjelja,09.10.1994.

Draga Nađa,
Evo nas u novom ruhu - ovu slatku svesku sam, uz još mnoštvo raznih drangulija, dobila sinoć od tetke Lele. Maloprije sam išla po hljeb. Lijep je, sunčan i prohladan dan. Mama i tata popravljaju prozore, tj postavljaju nove folije na prozor u mojoj sobi. Tata je obećao da će me upisati u Muzičku školu - to je moja dugogodišnja želja. Divno! Sinoć smo bili kod Ivane R. (Ivana F., Selma, Maida i ja). Zezale smo se i pijuckale (gruzijski) čaj. Od kako je zahladilo, uglavnom se sastajemo kod kuće.
Dolazio je Jacin muž Anes iz Zenice- bio je vrlo kratko, samo je popio kafu i otišao, ali nam je donio svašta od klope.
Sutra počinje škola. Brrrrrrr!
19:39h Sjedim za stolom u dnevnoj sobi, skinula sam sočiva, svijeća dogorijeva i jedem kolač. Maloprije sam došla kući - bila sam kod Ivane R. sa Ivanom F. i Merisom (njena zgrada ima struju, naša ne). Slušale smo Beatlese, Azru i Đoleta Balaševića. Sasvim kratko je bila i Sabina S. Plesali smo, pjevali i zezali se - kao pravi tinejdžeri! Gledale smo kraj filma "Vidi ko mi kaže 3". Stalno smo vrtili Balaševu pjesmu "Olelole". Ta me pjesma podsjeća na Gorana iz zgrade na okuci koji ju je stalno svirao (a koji mi je rekao da ličim na Janis Joplin). Međutim, uz "Malu garavu" i "Citron pesmu" smo toliko vrištale i plesale da su se susjedi počeli žaliti. Enko (koji živi u stanu ispod) se izderao na Ivanu i prepali smo se da je ne prijavi roditeljima (kojih nije bilo u kući), pa smo smanjili ton. Osnovali smo grupu koja se zove "Žalimo normalne". Super nam je bilo. Kada smo plesali uz Beatlese, nekako sam se vratila u prošlost (60te, 70te). Ne znam zašto me to čini nostalgičnom. Drma me trema zbog škole. Doviđentos!

No comments:

Post a Comment