Imali smo samo dvanaest godina kada su prve granate počele padati na grad. Neki od nas su poslije rata dobili priliku da nastave školovanje i život u inostranstvu i sada su rasuti po drugim kontinentima, a strani jezici vremenom su im postali bliži od maternjeg. Drugi su ostali u Bosni, dobro se uklopili u tranziciju, iskoristivši nestabilna vremena za vlastitu promociju. Treći su se odali psihoaktivnim supstancama ili vjerskom fanatizmu, zaslijepljeni svojom novom ideologijom. Mali je broj onih koji pokušavaju ostati vjerni idealima svog odgoja, koji životare u nekom paralelnom svijetu između prošlosti i sadašnjosti, ostavljajući dojam nesnalažljivih depresivaca (među njima je i autor bloga).
Pa ipak, svima nam je zajedničko iskustvo odrastanje u ratu koje je ostavilo memljiv prostor nenadoknadiv novcem, društvenim položajem ili akademskim zvanjem.
Mada ne bez osjećaja nelagode, odlučila sam podijeliti svoja intimna svjedočenja sa drugim ljudima - to je moj način da odam počast kako poginulim vršnjacima, tako i nama, slučajno preživjelim, u nadi da će mračni podrumi koje krijemo u sebi jednoga dana postati svjetliji i prozračniji.

Wednesday, August 31, 2011

Dnevnik Ponedjeljak, 12.12.1994.

Draga Nađa,
posljednjih mjesec dana štrebam kao konj i nadam se da ću uspjeti "izvući" odličan uspjeh! Nemam uopće vremena za sebe. Međutim, jučerašnji dan je ipak bio drugačiji.
Naime, rekla sam ti da mi se je počeo sviđati jedan Nxxxx. Jučer sam mu vratila svesku koju mi je prošle sedmice dobrovoljno dao i učinilo mi se je da me gleda nekako podsmješljivo. Zamolila sam Sanju (koja ga bolje poznaje) da ga pita šta je problem. Ispostavilo se je da je neko njemu prenio da mi se sviđa (što je najgore ja sam rekla to prijateljici iz razreda, koja je to prenijela svojoj prijateljici i naposlijetku je ta prijateljica samovoljno prenijela "vijest"). On je rekao da je to jako glupo i da ako imam nešto da kažem to mogu reći njemu direktno, a ne tako preko desete osobe. Ja sam se zamalo onesvijestila, poblijedila sam i ruke su mi drhtale. Bila sam tako ljuta i došlo mi je da vrištim!
Poslije časa smo imali psiho-igrice sa gospođama Višnjom i Maricom (one su psiholozi). Imali smo zadatak da napišemo priču, koje smo savili i stavili u k'o fol šešir. Svako od nas je izvukao po jednu priču na čiju smo poleđinu trebali napisati komentar. Ja sam izvukla Nxxxx priču. Riječ je bila o mladiću od nekih dvadesetak godina koji ne može da se opredijeli između lijepe djevojke "sa mnogo iskustva" i manje lijepe djevojke "bez iskustva". Posavjetuje se sa najboljom prijateljicom i odluči se za "naivnu" djevojku. Kada smo poslije komentarisali napisane priče, on je rekao da je njegova priča istinita. Bila sam zbunjena.
Pitao me je da me otprati kući poslije matematike. Ja sam i dalje drhtala toliko da uopće nisam mogla pričati. Pokušala sam se opravdati hladnoćom, ali mu sigurno nije bilo teško da shvati šta je u pitanju.Nisam ga smjela pogledati u oči, bilo me j estrah, srce mi je stravično lupalo. On se približio i hodali smo sasvim jedno uz drugo, dodirivale su nam se jakne. Ja sam bila u đubretarcu, londonkama, maslinastim samtaricama, i sa maslinastim ruksakom na leđima. Nekako sam mu nepovezano ispričala sve što sam htjela (u vezi sa prenošenjem informacije), a on je rekao: "Ma hajde, nemoj se brinuti, nisam ni vjerovao da si to zaista ti rekla". Na njegovo insistiranje smo išli sasvim "okolo", dužim putem, preko mostića i platoa ispred zgrada na Ciglanama. U tunelu smo bili sasvim blizu i taman kada sam pomislila da bis e nešto moglo dogoditi, naišao je -moj tata! Tata je rekao da je upravo pošao do škole, jer su zabrinuti, pošto su već 3 sata, a ja sam otišla rano. Morala sam ih upoznati, tata ga je ispitivao o školi, matematici i sl. Mislila sam da će biti frka kada dođem kući, ali su me samo zezali.Još su mi u toj zezanciji poklonili i maminu maramicu sa izvezenim slovom "N".Ja sam ručala i potom otišla odmah kod Merise. Nazvale smo Nxxxx i cijelih 46 minuta pričale sa njim! Pričali smo o svemu: ljubavi, porodici, školi, raji sa matematike...On se šalio da u svakom dijelu grada ima po jednu djevojku (iako mislim da je to istina).
Sve vrijeme mislim na Nxxxx, a ukućani su nepodnošljivi!
Danas nisam išla u školu, jer smo imali samo jedan čas, a suviše je hladno i opasno da se ide zbog jednog časa.Senida me je poslije nazvala kod Merise i rekla da profesori uopće nisu danas došli u školu.

No comments:

Post a Comment