Draga Nađa,
maloprije nam je došla struja nakon i-hi-hi-hi vremena.
Bio mi je naporan, ali zaista zanimljiv dan. U školi smo imali matematiku i hemiju. Obje su profesorice bile dobro raspoložene, pa smo se smijali.Poslije škole smo se Ivana; Vedrana, Mersiha, Aida, Jasmina i ja slikale. Prvo smo se slikale otkačeno u parku, potom ispred katedrale i na kraju u Vijećnici. Bilo je tužno, ali u isto vrijeme interesantno, obilaziti izgorjelu i napola razrušenu Vijećnicu, prolaziti kroz labirinte soba, sjećati se polica sa knjigama ove sarajevske biblioteke, koja je postala zgarište. Posvuda je pepeo, kamenje, komadi zidova, srušeni stubovi... Dogovorile smo se da skupimo lovu i kupimo novi film za slikanje, ali ja ne smijem tražiti mami 2DM.
Poslijepodne sam išla sa mamom na roditeljski, tačnije ona je otišla na roditeljski, a ja sam je čekala ispred škole, gdje su bile još Jasmina A., Sabina B. i još neke cure. Ispostavilo se da mama poznaje roditelje mnogo raje iz mog razreda. Kada smo se vraćale kući, srele smo tetu Gordanu, Ivaninu mamu.
Kada smo prolazili pokraj Druge gimnazije, sve me je nekako podsjetilo na mir. Škola koja je nekako arhitekturom "tipična" škola, opalo lišće ispred, osvijetljen ulaz... Tako mi je u trenutku bilo teško, ne znam zbog čega, osjetila sam neku čudnu nostalgiju! Pitam se kakav bi bio moj život da je ostao mir? Vjerovatno bih sada bila sa svojom rajom, negdje na Grbavici, sretna... Stalno proklinjem rat, čeznem za svojim domom, ali to ništa ne mijenja.... iz dana u dan sve je isto, ako ne možda i gore. Treba nekako sve to pokušati zaboraviti, pokopati uspomene, okrenuti svemu leđa. Obećavam da neću više pisati o Grbavici, niti o nostalgiji i prestat ću da mislim na prošlost. Gledam kamenčiće koje sam uzela sa poda Vijećnice i sama sebi ponavljam: OVO JE STVARNOST. Izgoreno kamenje, izgorene knjige, izgorena prošlost. Sve je pepeo. Možda Vijećnica jednog dana i bude ono što je nekada bila, ali treba da prođu godine i godine. Želim biti daleko od Grada koji više ne liči na sebe; njega ne čine zapaljena Vijećnica i granatirani Sebilj, njega čine raja koje skoro da više i nema. Želim biti daleko od Balkana, gdje je rat svakih pedeset godina. Da li se ovo uopće može nazvati životom?
No comments:
Post a Comment