Imali smo samo dvanaest godina kada su prve granate počele padati na grad. Neki od nas su poslije rata dobili priliku da nastave školovanje i život u inostranstvu i sada su rasuti po drugim kontinentima, a strani jezici vremenom su im postali bliži od maternjeg. Drugi su ostali u Bosni, dobro se uklopili u tranziciju, iskoristivši nestabilna vremena za vlastitu promociju. Treći su se odali psihoaktivnim supstancama ili vjerskom fanatizmu, zaslijepljeni svojom novom ideologijom. Mali je broj onih koji pokušavaju ostati vjerni idealima svog odgoja, koji životare u nekom paralelnom svijetu između prošlosti i sadašnjosti, ostavljajući dojam nesnalažljivih depresivaca (među njima je i autor bloga).
Pa ipak, svima nam je zajedničko iskustvo odrastanje u ratu koje je ostavilo memljiv prostor nenadoknadiv novcem, društvenim položajem ili akademskim zvanjem.
Mada ne bez osjećaja nelagode, odlučila sam podijeliti svoja intimna svjedočenja sa drugim ljudima - to je moj način da odam počast kako poginulim vršnjacima, tako i nama, slučajno preživjelim, u nadi da će mračni podrumi koje krijemo u sebi jednoga dana postati svjetliji i prozračniji.

Wednesday, August 24, 2011

Dnevnik Subota, 26.11.1994.

Draga Nađa,
stravično se puca! Maloprije je svirala sirena za opću opasnost, taman nakon što sam ušla u kuću (bila sam kod Sabine B.). Kod Sabine nam je bilo super, zezali smo raju na telefon. Sabinina soba je tako super, mladalačka i otkačena!
Mi ćemo ovdje zarasti u korov, tj već smo duboko pod korovom, propada nam mladost...
Ali sve što želim je samo MIR!!!
Kada smo se vraćali od Sabine, prošli smo pokraj mjesta gdje je poginula Lejla. Tamo je cvijeće i plakat na kojem su nacrtana tri majmuna koja predstavljaju tri UNPROFORca: jedan je pokrio uši, jedan oči, jedan usta, a ispod je napisano WHY?


Posted by at

No comments:

Post a Comment

Subscribe to: Post Comments (Atom)