Imali smo samo dvanaest godina kada su prve granate počele padati na grad. Neki od nas su poslije rata dobili priliku da nastave školovanje i život u inostranstvu i sada su rasuti po drugim kontinentima, a strani jezici vremenom su im postali bliži od maternjeg. Drugi su ostali u Bosni, dobro se uklopili u tranziciju, iskoristivši nestabilna vremena za vlastitu promociju. Treći su se odali psihoaktivnim supstancama ili vjerskom fanatizmu, zaslijepljeni svojom novom ideologijom. Mali je broj onih koji pokušavaju ostati vjerni idealima svog odgoja, koji životare u nekom paralelnom svijetu između prošlosti i sadašnjosti, ostavljajući dojam nesnalažljivih depresivaca (među njima je i autor bloga).
Pa ipak, svima nam je zajedničko iskustvo odrastanje u ratu koje je ostavilo memljiv prostor nenadoknadiv novcem, društvenim položajem ili akademskim zvanjem.
Mada ne bez osjećaja nelagode, odlučila sam podijeliti svoja intimna svjedočenja sa drugim ljudima - to je moj način da odam počast kako poginulim vršnjacima, tako i nama, slučajno preživjelim, u nadi da će mračni podrumi koje krijemo u sebi jednoga dana postati svjetliji i prozračniji.

Tuesday, August 23, 2011

Dnevnik Utorak, 08.11.1994.

Draga Nađa,
Koševsko brdo se granatira. U Livanjskoj je neko poginuo. Grozno! U kosti mi se opet uvukao onaj strah, opet su granatiranja, pucnjava, smrt, tama. Plašim se kao nikada do sada. Nema nastave, nema prijatelja, nema zabave... A ja k'o fol želim da furam fazon Evrope, da budem u toku sa ostalim tinejdžerima! Pitam se šta sam im ja skrivila, četrnaestogodišnja djevojčica, otkačeni hipik, koji voli muziku, knjige i školu i koji želi da se druži i putuje? Čak bih sada i Šerifu izljubila, ne bi mi bilo krivod a dobijem keca iz matiša, samo da sutra mogu otići u školu! Gdje li je sada Mxxxx?Šta on radi? Da li se on plaši granata?
19:35h Na Koševskom je danas ubijeno dvoje djece, a teško ranjeno više njih. Na Marijin dvoru je od snajpera poginula jedna trinaestogodišnja djevojčica. Sada sam na TV-u gledala potresne slike i rasplakala se. Tako mi je teško gledati ukočene dječije osmijehe, tužne oči, blijeda i uplašena lica...sada su mrtvi.... Nekako ranije nisam toliko obraćala pažnju na suze u očima roditelja čija su djeca poginula...Sada mi se tako srce steže! Mama plače, zove nas rodbina iz Zenice na telefon.... Sve što želim je samo MIR, ništa mi drugo ne treba! Nešto hrane, krov nad glavom i da mogu slobodno hodati....

No comments:

Post a Comment