Imali smo samo dvanaest godina kada su prve granate počele padati na grad. Neki od nas su poslije rata dobili priliku da nastave školovanje i život u inostranstvu i sada su rasuti po drugim kontinentima, a strani jezici vremenom su im postali bliži od maternjeg. Drugi su ostali u Bosni, dobro se uklopili u tranziciju, iskoristivši nestabilna vremena za vlastitu promociju. Treći su se odali psihoaktivnim supstancama ili vjerskom fanatizmu, zaslijepljeni svojom novom ideologijom. Mali je broj onih koji pokušavaju ostati vjerni idealima svog odgoja, koji životare u nekom paralelnom svijetu između prošlosti i sadašnjosti, ostavljajući dojam nesnalažljivih depresivaca (među njima je i autor bloga).
Pa ipak, svima nam je zajedničko iskustvo odrastanje u ratu koje je ostavilo memljiv prostor nenadoknadiv novcem, društvenim položajem ili akademskim zvanjem.
Mada ne bez osjećaja nelagode, odlučila sam podijeliti svoja intimna svjedočenja sa drugim ljudima - to je moj način da odam počast kako poginulim vršnjacima, tako i nama, slučajno preživjelim, u nadi da će mračni podrumi koje krijemo u sebi jednoga dana postati svjetliji i prozračniji.

Thursday, April 21, 2011

Dnevnik Četvrtak, 04.11.1993.

06h Draga Nađa,
u sobi je polumrak i jedva vidim pisati. Požurila sam da ti se javim, jer moram učiti hemiju i fiziku, moram uraditi zadaću iz matematike, a u 8h moram biti u školi!
Mxxxx danas polaže prijemni ispit.
U Sarajevu je opet frka:1) izgleda da se "zakuhava" sa HVO-om; 2) nastavlja se akcija MUP-a i OSBiH za suzbijanje kriminala u gradu, sada u općinama Novo Sarajevo i Novi Grad.
Spustila se je tolika magla da se susjedna zgrada jedva nazire. Ovih dana je strašno hladno. A u svemu tome čujem ptice kako cvrkuću?!
Posted by at

No comments:

Post a Comment

Subscribe to: Post Comments (Atom)