Imali smo samo dvanaest godina kada su prve granate počele padati na grad. Neki od nas su poslije rata dobili priliku da nastave školovanje i život u inostranstvu i sada su rasuti po drugim kontinentima, a strani jezici vremenom su im postali bliži od maternjeg. Drugi su ostali u Bosni, dobro se uklopili u tranziciju, iskoristivši nestabilna vremena za vlastitu promociju. Treći su se odali psihoaktivnim supstancama ili vjerskom fanatizmu, zaslijepljeni svojom novom ideologijom. Mali je broj onih koji pokušavaju ostati vjerni idealima svog odgoja, koji životare u nekom paralelnom svijetu između prošlosti i sadašnjosti, ostavljajući dojam nesnalažljivih depresivaca (među njima je i autor bloga).
Pa ipak, svima nam je zajedničko iskustvo odrastanje u ratu koje je ostavilo memljiv prostor nenadoknadiv novcem, društvenim položajem ili akademskim zvanjem.
Mada ne bez osjećaja nelagode, odlučila sam podijeliti svoja intimna svjedočenja sa drugim ljudima - to je moj način da odam počast kako poginulim vršnjacima, tako i nama, slučajno preživjelim, u nadi da će mračni podrumi koje krijemo u sebi jednoga dana postati svjetliji i prozračniji.

Saturday, April 9, 2011

Dnevnik Srijeda, 11.08.1993.

Draga Nađa,
maloprije su mama i tata došli kući (išli su po vodu) i donijeli mi groznu vijest! Naime, specijalno zbog mene su otišli kod tatinog prijatelja, čika Marka, i raspitali se kako me mogu upisati u "Palčiće". On je rekao da hor putuje za dva-tri dana u Francusku i da će ostati tamo do završetka rata! Najvjerovatnije uopće ne postoji sada mogućnost upisa! Ja sam se zaključala u WC i dugo plakala. Sve o čemu sam maštala, sve što sam željela i za šta sam živjela se srušilo! Sjećam se detalja iz razgovora mojih roditelja- često su pričali da bi me pustili da otputujem sama u inostranstvo, ako bi bili sigurni u okolnosti. Ostaje mi samo da tugujem!
P.S. Kada razmislim malo bolje -pa zar je ovo razlog za tugu i plač? (to kaže ona realna strana mene, dok ova druga nastavlja plakati)

No comments:

Post a Comment