Imali smo samo dvanaest godina kada su prve granate počele padati na grad. Neki od nas su poslije rata dobili priliku da nastave školovanje i život u inostranstvu i sada su rasuti po drugim kontinentima, a strani jezici vremenom su im postali bliži od maternjeg. Drugi su ostali u Bosni, dobro se uklopili u tranziciju, iskoristivši nestabilna vremena za vlastitu promociju. Treći su se odali psihoaktivnim supstancama ili vjerskom fanatizmu, zaslijepljeni svojom novom ideologijom. Mali je broj onih koji pokušavaju ostati vjerni idealima svog odgoja, koji životare u nekom paralelnom svijetu između prošlosti i sadašnjosti, ostavljajući dojam nesnalažljivih depresivaca (među njima je i autor bloga).
Pa ipak, svima nam je zajedničko iskustvo odrastanje u ratu koje je ostavilo memljiv prostor nenadoknadiv novcem, društvenim položajem ili akademskim zvanjem.
Mada ne bez osjećaja nelagode, odlučila sam podijeliti svoja intimna svjedočenja sa drugim ljudima - to je moj način da odam počast kako poginulim vršnjacima, tako i nama, slučajno preživjelim, u nadi da će mračni podrumi koje krijemo u sebi jednoga dana postati svjetliji i prozračniji.

Sunday, April 3, 2011

Dnevnik Četvrtak, 22.07.1993.

Draga Majo,
stravično se puca! UŽAS!!! Da stvar bude gora, tata je danas otišao na posao. Tako se brinem za njega! Došla je tetka Lela i donijela pisma od Adijevog tate. Oni su izbjegli iz Dervente prvo u Rijeku, potom u Švedsku.
Tako bih voljela da mogu da putujem i da obiđem cijeli svijet! Palčići idu sada na turneju po svijetu.
Mama mi je 19.07. svečano obećala da će se raspitati kako da me upiše (pod uslovom da nije mnogo opasno ići na probe).
Nažalost, moram se vratiti na ovaj sumorni dan i groznu svakodnevnicu. Danas se strašno puca, kako nije unazad godinu dana! U noći između 15. i 16.07. sam sanjala tako ružan san, da sam još uvijek pod njegovim dojmom i plašim se da će se nešto strašno dogoditi mojim bližnjim.
Vildana je izašla iz bolnice i skinula je konce. Asim je također bio ranjen, dole u Đure Đakovića, pokraj komande UNPROFOR-a. Izašao je iz bolnice i već hoda i svira gitaru.
Sa Merisom i Nelom sam "iskopala ratnu sjekiru".
17.07. sam nalakirala nokte drečavim ružičasto-narandžastim lakom.
Vrijeme je oblačno i kišovito.
Igra u modi: skupljanje razglednica, pantomima, "Magarac" (sa kartama).
Društvo u modi: Ivana R., Belma i Nerma.

16:06h Mama i tata su se sada užasno posvađali. I to pred čika Rašom. Doživjela sam traumu!
Posljednji put se ovakva stvar dogodila u januaru 1991.. Taj dan mi je tata poklonio naliv-pero, a sa mamom smo poslije vodili Omera na šišanje, pa išli na ćevapčiće i kolu u Zagrebačku. Te večeri sam u majkinoj sobi gledala "Danny Kaye" festival, kada je pobijedila ona mala Francuskinja.

No comments:

Post a Comment