Imali smo samo dvanaest godina kada su prve granate počele padati na grad. Neki od nas su poslije rata dobili priliku da nastave školovanje i život u inostranstvu i sada su rasuti po drugim kontinentima, a strani jezici vremenom su im postali bliži od maternjeg. Drugi su ostali u Bosni, dobro se uklopili u tranziciju, iskoristivši nestabilna vremena za vlastitu promociju. Treći su se odali psihoaktivnim supstancama ili vjerskom fanatizmu, zaslijepljeni svojom novom ideologijom. Mali je broj onih koji pokušavaju ostati vjerni idealima svog odgoja, koji životare u nekom paralelnom svijetu između prošlosti i sadašnjosti, ostavljajući dojam nesnalažljivih depresivaca (među njima je i autor bloga).
Pa ipak, svima nam je zajedničko iskustvo odrastanje u ratu koje je ostavilo memljiv prostor nenadoknadiv novcem, društvenim položajem ili akademskim zvanjem.
Mada ne bez osjećaja nelagode, odlučila sam podijeliti svoja intimna svjedočenja sa drugim ljudima - to je moj način da odam počast kako poginulim vršnjacima, tako i nama, slučajno preživjelim, u nadi da će mračni podrumi koje krijemo u sebi jednoga dana postati svjetliji i prozračniji.

Thursday, April 21, 2011

Dnevnik Ponedjeljak, 01.11.1993.

Draga Nađa,
Da li znaš odakle sam se upravo vratila? - Iz grada! Išla sam sa mamom po vodu! Mama i ja smo otišle po tatu u školu, pa smo onda skupa išli na komandu. Donijeli smo bure i kanistere na kolicima - ukupno 105 litara vode!
Mama i ja smo u Kralja Tomislava srele Manjinog tatu! Kaže da je Manja u Londonu, da je savladala jezik i da ide tamo u školu.
Posted by at

No comments:

Post a Comment

Subscribe to: Post Comments (Atom)