Imali smo samo dvanaest godina kada su prve granate počele padati na grad. Neki od nas su poslije rata dobili priliku da nastave školovanje i život u inostranstvu i sada su rasuti po drugim kontinentima, a strani jezici vremenom su im postali bliži od maternjeg. Drugi su ostali u Bosni, dobro se uklopili u tranziciju, iskoristivši nestabilna vremena za vlastitu promociju. Treći su se odali psihoaktivnim supstancama ili vjerskom fanatizmu, zaslijepljeni svojom novom ideologijom. Mali je broj onih koji pokušavaju ostati vjerni idealima svog odgoja, koji životare u nekom paralelnom svijetu između prošlosti i sadašnjosti, ostavljajući dojam nesnalažljivih depresivaca (među njima je i autor bloga).
Pa ipak, svima nam je zajedničko iskustvo odrastanje u ratu koje je ostavilo memljiv prostor nenadoknadiv novcem, društvenim položajem ili akademskim zvanjem.
Mada ne bez osjećaja nelagode, odlučila sam podijeliti svoja intimna svjedočenja sa drugim ljudima - to je moj način da odam počast kako poginulim vršnjacima, tako i nama, slučajno preživjelim, u nadi da će mračni podrumi koje krijemo u sebi jednoga dana postati svjetliji i prozračniji.

Thursday, April 28, 2011

Dnevnik Ponedjeljak, 06.12.1993.

Draga Nađa,
sjedim u spavaćoj sobi na podu, pokraj ormara. Pokraj mene su grijalica i kasetofon. Slušam kasetu koju mi je dao Neno, a pripada Mxxxx. Danas mi nije mama dozvolila da odem do Alena (tamo se njegova grupa intenzivno priprema za koncert), jer se jako pucalo.
Uh, znala sam da moja sreća neće potrajati....upravo je došla mama i uzela mi utičnicu za struju kako bi uključila veš-mašinu! Naravno, ja sam počela negodovati, nakon čega je mama pozvala tatu. Oduzeli su mi kasetofon, kao i pravo da slušam ovu kasetu! Plakala sam i vrištala, ali uzalud! Samo su mi uvalili ogromnu šolju čaja "kako se ne bih još više prehladila i dobila upalu pluća".
Danas sam uzela od Ivane R knjigu "Zabranjena vrata", brzo sam je pročitala. Super je (iz biblioteke Hit Junior)

No comments:

Post a Comment