Imali smo samo dvanaest godina kada su prve granate počele padati na grad. Neki od nas su poslije rata dobili priliku da nastave školovanje i život u inostranstvu i sada su rasuti po drugim kontinentima, a strani jezici vremenom su im postali bliži od maternjeg. Drugi su ostali u Bosni, dobro se uklopili u tranziciju, iskoristivši nestabilna vremena za vlastitu promociju. Treći su se odali psihoaktivnim supstancama ili vjerskom fanatizmu, zaslijepljeni svojom novom ideologijom. Mali je broj onih koji pokušavaju ostati vjerni idealima svog odgoja, koji životare u nekom paralelnom svijetu između prošlosti i sadašnjosti, ostavljajući dojam nesnalažljivih depresivaca (među njima je i autor bloga).
Pa ipak, svima nam je zajedničko iskustvo odrastanje u ratu koje je ostavilo memljiv prostor nenadoknadiv novcem, društvenim položajem ili akademskim zvanjem.
Mada ne bez osjećaja nelagode, odlučila sam podijeliti svoja intimna svjedočenja sa drugim ljudima - to je moj način da odam počast kako poginulim vršnjacima, tako i nama, slučajno preživjelim, u nadi da će mračni podrumi koje krijemo u sebi jednoga dana postati svjetliji i prozračniji.

Sunday, April 17, 2011

Dnevnik Četvrtak,14.10.1993.

U "mojoj" sobi, za pisaćim stolom
Draga Nađa,
Cijelo jutro se puca! Ne znam da li ću danas ići u školu. Sinoć sam samo kratko bila vani, svega desetak minuta. Palo je nekoliko granata na Velešiće i na željezničku prugu. Zapalili su se vagoni, ali je srećom požar zaustavljen. A jedva sam čekala da izađem vani, da dođe Alen i da pričamo! Sa njim mi nikada nije dosadno!
Zamisli šta sam jučer držala u rukama?-Mxxxx-ov kontrolni iz informatike! Ispostavilo se da ga uopće nije pisao on (iako je bilo napisano nejgovo ime), već izvjesna Lejla.
Posted by at

No comments:

Post a Comment

Subscribe to: Post Comments (Atom)