Imali smo samo dvanaest godina kada su prve granate počele padati na grad. Neki od nas su poslije rata dobili priliku da nastave školovanje i život u inostranstvu i sada su rasuti po drugim kontinentima, a strani jezici vremenom su im postali bliži od maternjeg. Drugi su ostali u Bosni, dobro se uklopili u tranziciju, iskoristivši nestabilna vremena za vlastitu promociju. Treći su se odali psihoaktivnim supstancama ili vjerskom fanatizmu, zaslijepljeni svojom novom ideologijom. Mali je broj onih koji pokušavaju ostati vjerni idealima svog odgoja, koji životare u nekom paralelnom svijetu između prošlosti i sadašnjosti, ostavljajući dojam nesnalažljivih depresivaca (među njima je i autor bloga).
Pa ipak, svima nam je zajedničko iskustvo odrastanje u ratu koje je ostavilo memljiv prostor nenadoknadiv novcem, društvenim položajem ili akademskim zvanjem.
Mada ne bez osjećaja nelagode, odlučila sam podijeliti svoja intimna svjedočenja sa drugim ljudima - to je moj način da odam počast kako poginulim vršnjacima, tako i nama, slučajno preživjelim, u nadi da će mračni podrumi koje krijemo u sebi jednoga dana postati svjetliji i prozračniji.

Saturday, April 9, 2011

Dnevnik Ponedjeljak, 09.08.1993.

Draga Nađa,
Sinoć sam imala pravu noćnu moru - sanjala sam da je mama ranjena! Poslije toga sam sanjala da je došao hljeb. Hljeb je danas zaista i došao - prvi put nakon dva mjeseca! Stajala sam sa Merisom u redu. Ispred nas je bila Andrea, a ja sam uzela karticu od Aide. Bila je užasna gužva. Iza nas je stajala jedna oblajhana krava koja nam je sve vrijeme dobacivala neke gluposti, ali smo je ignorisale (jednom prilikom sam se sa njom posvađala u redu za hljeb iz istog razloga). Znaš, draga Nađa, ja imam jednu veliku manu, a to je "dug jezik". Svađalica sam i to velika i uopće ne mogu da prešutim odgovor (pogotovo kada je u pitanju nepravda).
Upoznala sam jednu Lejlu sa Breke. Pričala mi je kako su tamo raja super i kako ima mnogo naših vršnjaka. Sva su igrališta ravna, bez obzira što je naselje okomito postavljeno na ostatak grada. Imaju i posebne terene za bicikl i rolšue!!! (ali i za tenis, fudbal, košarku...)
Morat ću prekinuti pisanje, jer se je jako smračilo. Vani je prava oluja: pljušti kiša, sijeva, grmi, puše strašan vjetar koji samo što ne iščupa jadna preostala stabla iz zemlje.
Jučer je bilo hladno vani, tako da sam obukla tregeršlus, žutu majicu kratkih rukava, plavu Mickey Mouse majicu, brosovke i teksas-jaknu. Imala sam "visoki" rep i dvije šnale (crveno-bijelu sa pajacem i zelenu sa djevojčicom). Sinoć sam se presvlačila u sobi i to rekla ukućanima prilično glasno(prozor je bio otvoren), na šta mi je mama odgovorila "Ne mora Mxxxx da zna da se ti presvlačiš" (oni su svirali na ogradi ispred zgrade). Hmmm...da li mama čita moj dnevnik?

No comments:

Post a Comment