Imali smo samo dvanaest godina kada su prve granate počele padati na grad. Neki od nas su poslije rata dobili priliku da nastave školovanje i život u inostranstvu i sada su rasuti po drugim kontinentima, a strani jezici vremenom su im postali bliži od maternjeg. Drugi su ostali u Bosni, dobro se uklopili u tranziciju, iskoristivši nestabilna vremena za vlastitu promociju. Treći su se odali psihoaktivnim supstancama ili vjerskom fanatizmu, zaslijepljeni svojom novom ideologijom. Mali je broj onih koji pokušavaju ostati vjerni idealima svog odgoja, koji životare u nekom paralelnom svijetu između prošlosti i sadašnjosti, ostavljajući dojam nesnalažljivih depresivaca (među njima je i autor bloga).
Pa ipak, svima nam je zajedničko iskustvo odrastanje u ratu koje je ostavilo memljiv prostor nenadoknadiv novcem, društvenim položajem ili akademskim zvanjem.
Mada ne bez osjećaja nelagode, odlučila sam podijeliti svoja intimna svjedočenja sa drugim ljudima - to je moj način da odam počast kako poginulim vršnjacima, tako i nama, slučajno preživjelim, u nadi da će mračni podrumi koje krijemo u sebi jednoga dana postati svjetliji i prozračniji.

Sunday, April 10, 2011

Dnevnik Petak,27.08.1993.

Draga Nađa,
danas sam totalno pobudalila za dopisivanjem! Napisala sam pisma za Heidi (to sam ti već rekla) i Silviju, ali je mama zahtijevala da ih pročita prije nego što budu poslana. Kada je vidjela cvjetiće, zamalo se nije onesvijestila i nije mi dozvolila da ih pošaljem. Molila sam je i plakala, ali je ostala pri svome. Od sada će moj dnevnik da liči na dnevnike koje pišu druga djeca, pa ću ti pisati kako sam provela dan (hronološkim redom)!
Jutros sam se probudila u 08:10h i čitala Mikijev almanah u krevetu (što me je podsjetilo na mir). Zatim sam se obukla, raspremila krevet i doručkovala kaficu i krišku pogače sa maslom. Poslije doručka sam pročitala Mikijev zabavnik u kojem je bio članak o Euro-Disneylandu koji se nalazi pokraj Pariza. Mama je otišla u grad da pomogne tati da donesu drva za loženje, a ja sam prepisivala adrese za dopisivanje iz Mikijevog almanaha. Pojela sam tri humanitarna keksa. U to je došao tata sa kolicima i tri vreće drva, pa smo mu pomogli da to unese. Kada smo ga pitali gdje je mama, rekao je "Pa zar je negdje izlazila?". Mi smo se pravo prepali! Pošto je vidio naša blijeda i zabrinuta lica, rekao je "Ma sve je u redu, mama je sa tetkom Lelom ostala na pijaci Ciglane". Kakva šala! Ubrzo je došla i mama, koja je uspjela kupiti samo jednu konzervu goveđeg mesa i to za deset njemačkih maraka! Draga Nađa, ovdje se sada sve uglavnom kupuje za njemačke marke i sve je jako skupo. Bosanski bonovi se gotovo i ne koriste, osim za hljeb i "Oslobođenje"(dnevne novine). Čitala sam strip (Mikijev zabavnik - broj 883 od 18.11.1991.), pa ručala. Za ručak je bila riža, neki sos od mesa iz konzerve i paradajz (dobila sam dvije trećine paradajza!). Sjedim u svojoj sobi i gledam kroz otvoren prozor. Dan je vedar, pokoji oblačić plovi nebom. Sve je tako tiho i još uvijek se osjeća ljeto. Toplo je, iako je jučer padala kiša. Jučer je bio pravi jesenji dan: prvo žuto lišće je vjetar razbacivao po sivim ulicama.
Omer laže da ga boli stomak (a može jesti krušku?). Morala sam mu donijeti stripove u krevet, kako me ne bi izdao mami da su nas jučer "ganjali" neki malo stariji dečki kojima se sviđa Mirela.

No comments:

Post a Comment