Imali smo samo dvanaest godina kada su prve granate počele padati na grad. Neki od nas su poslije rata dobili priliku da nastave školovanje i život u inostranstvu i sada su rasuti po drugim kontinentima, a strani jezici vremenom su im postali bliži od maternjeg. Drugi su ostali u Bosni, dobro se uklopili u tranziciju, iskoristivši nestabilna vremena za vlastitu promociju. Treći su se odali psihoaktivnim supstancama ili vjerskom fanatizmu, zaslijepljeni svojom novom ideologijom. Mali je broj onih koji pokušavaju ostati vjerni idealima svog odgoja, koji životare u nekom paralelnom svijetu između prošlosti i sadašnjosti, ostavljajući dojam nesnalažljivih depresivaca (među njima je i autor bloga).
Pa ipak, svima nam je zajedničko iskustvo odrastanje u ratu koje je ostavilo memljiv prostor nenadoknadiv novcem, društvenim položajem ili akademskim zvanjem.
Mada ne bez osjećaja nelagode, odlučila sam podijeliti svoja intimna svjedočenja sa drugim ljudima - to je moj način da odam počast kako poginulim vršnjacima, tako i nama, slučajno preživjelim, u nadi da će mračni podrumi koje krijemo u sebi jednoga dana postati svjetliji i prozračniji.

Thursday, April 28, 2011

Dnevnik Četvrtak, 25.11.1993.

Draga Nađa,
sinoć sam DOBILA PISMO OD JOVANE!!! YES,YES,YESSS!!!! Donijela mi ga je tetka Lela, a stiglo je preko humanitarne organizacije "Adra". Jovana je, ako ti to već nisam rekla, moja najbolja drugarica sa Grbavice. Živjela je u mom neboderu, na 16.spratu, gdje je njen tata imao atelje. Sada je u Beogradu. Veoma je visoka, ima smeđu ravnu kosu i smeđe oči i malo rastavljene zube. Jako sam se obradovala njenom pismu!!!
Sinoć sam sanjala da mi neki potpuno nepoznat dečko, koji se zove Tarik, govori kako imam lijepe oči?!
Kolebam se da li da kažem mami za Mxxxx? Mislim, ona to i ovako već zna, ali želim joj JA to reći, a ne da čita o tome u dnevniku. Preznojavam se kao optuženik.
Posted by at

No comments:

Post a Comment

Subscribe to: Post Comments (Atom)