Draga Nađa,
kao što vidiš, pišem ti pravim perom, koje umačem u tintu koju sam ukrala tati. Nažalost, nije guščije, već golublje i strahovito škripi (da se sva ježim)! Potpuno sam se vratila u prošlost! (doduše, to i nije teško, obzirom da sam potpuno zaboravila kako to izgleda kada dođe struja). Čitam knjigu "Dezire",koja govori o Napoleonu i njegovoj vladavini, a piše je žena koja je zaljubljena u njega kao svoj dnevnik. Od čaršafa boje breskve sam napravila i pravu balsku haljinu!
Da li je istina da je svaki čovjek dio historije? U tom slučaju je i ovo što pišem dio historije, samo što ja ne bih mogla podnijeti da neko to čita.
Sjedim u sobi koja nije moja, ali imam svoj kutak za pisaćim stolom, pokraj otvorenog prozora. Dan je topao i sunčan, vjetrić pirka i ljuljuška zavjese.
Čeznem za Grbavicom. Često se sjećam onih prijeratnih nedjeljnih večeri: veš-mašina pravi buku, na šporetu šišti pretis-lonac u kojem se kuha grah za utorak, kada mama radi do 5h, tata gleda TV, Omer radi zadaću, a ja se spremam za školu ili nešto čitam... Kuća miriše na pečene paprike i ispeglano rublje. Tako bih voljela da mogu ponovo da doživim samo bar jedan ovakav dan!
Tako sam tužna, usamljena i nostalgična!
No comments:
Post a Comment