Imali smo samo dvanaest godina kada su prve granate počele padati na grad. Neki od nas su poslije rata dobili priliku da nastave školovanje i život u inostranstvu i sada su rasuti po drugim kontinentima, a strani jezici vremenom su im postali bliži od maternjeg. Drugi su ostali u Bosni, dobro se uklopili u tranziciju, iskoristivši nestabilna vremena za vlastitu promociju. Treći su se odali psihoaktivnim supstancama ili vjerskom fanatizmu, zaslijepljeni svojom novom ideologijom. Mali je broj onih koji pokušavaju ostati vjerni idealima svog odgoja, koji životare u nekom paralelnom svijetu između prošlosti i sadašnjosti, ostavljajući dojam nesnalažljivih depresivaca (među njima je i autor bloga).
Pa ipak, svima nam je zajedničko iskustvo odrastanje u ratu koje je ostavilo memljiv prostor nenadoknadiv novcem, društvenim položajem ili akademskim zvanjem.
Mada ne bez osjećaja nelagode, odlučila sam podijeliti svoja intimna svjedočenja sa drugim ljudima - to je moj način da odam počast kako poginulim vršnjacima, tako i nama, slučajno preživjelim, u nadi da će mračni podrumi koje krijemo u sebi jednoga dana postati svjetliji i prozračniji.

Wednesday, April 13, 2011

Dnevnik Subota,18.09.1993.

Draga Nađa,
Pročitala sam knjigu "Dnevnik Zlate Filipović" koju sam dobila od Selme Dragulj. Knjiga je slatka, ima dobrih folova. Onda sam čitala svoj stari dnevnik i valjala se od smijeha. Pogotovo kada sam čitala onaj dio koji se odnosi na zabavljanje sa XXXXX! Baš sam nešto razmišljala-kako bih se ja uopće zabavljala sa Mxxxx, kada ja ulazim u kuću u 8h, a on tada tek izlazi vani?! Uz to mu se uopće ne sviđam i četiri godine je stariji od mene.
Vani je opet toplo, tokom dana sam u majici kratkih rukava. Međutim, već u petnaest do osam je mrkli mrak!
Posted by at

No comments:

Post a Comment

Subscribe to: Post Comments (Atom)