Imali smo samo dvanaest godina kada su prve granate počele padati na grad. Neki od nas su poslije rata dobili priliku da nastave školovanje i život u inostranstvu i sada su rasuti po drugim kontinentima, a strani jezici vremenom su im postali bliži od maternjeg. Drugi su ostali u Bosni, dobro se uklopili u tranziciju, iskoristivši nestabilna vremena za vlastitu promociju. Treći su se odali psihoaktivnim supstancama ili vjerskom fanatizmu, zaslijepljeni svojom novom ideologijom. Mali je broj onih koji pokušavaju ostati vjerni idealima svog odgoja, koji životare u nekom paralelnom svijetu između prošlosti i sadašnjosti, ostavljajući dojam nesnalažljivih depresivaca (među njima je i autor bloga).
Pa ipak, svima nam je zajedničko iskustvo odrastanje u ratu koje je ostavilo memljiv prostor nenadoknadiv novcem, društvenim položajem ili akademskim zvanjem.
Mada ne bez osjećaja nelagode, odlučila sam podijeliti svoja intimna svjedočenja sa drugim ljudima - to je moj način da odam počast kako poginulim vršnjacima, tako i nama, slučajno preživjelim, u nadi da će mračni podrumi koje krijemo u sebi jednoga dana postati svjetliji i prozračniji.

Thursday, April 14, 2011

Dnevnik Četvrtak, 23.09.1993.

Draga Nađa,
sjedim u krevetu  i slušam neku modernu obradu klasične muzike. Prilično bez veze. Oko 7h smo dobili struju. Trebala sam danas biti u školi (ispituje matematiku i hemiju, imamo kontriš iz fizike, ocjenjuje zadaće iz maternjeg), ali sam ja u krevetu, jer sam cijelu noć povraćala i grlo me boli.
Super je što nisam bila danas u školi, ali je grozno što neću moći izaći vani i vidjeti Mxxxx!
Majka je jučer bila jako bolesna. Mislili smo da će umrijeti. Mama joj je dala tabletice nitroglicerina pod jezik. Sada je malo bolje.
Danas je prvi dan jeseni.
Meni je stravično dosadno. Kada osjetim neki miris, stomak se prevrne i  odmah moram ići da povraćam.
Posted by at

No comments:

Post a Comment

Subscribe to: Post Comments (Atom)