Imali smo samo dvanaest godina kada su prve granate počele padati na grad. Neki od nas su poslije rata dobili priliku da nastave školovanje i život u inostranstvu i sada su rasuti po drugim kontinentima, a strani jezici vremenom su im postali bliži od maternjeg. Drugi su ostali u Bosni, dobro se uklopili u tranziciju, iskoristivši nestabilna vremena za vlastitu promociju. Treći su se odali psihoaktivnim supstancama ili vjerskom fanatizmu, zaslijepljeni svojom novom ideologijom. Mali je broj onih koji pokušavaju ostati vjerni idealima svog odgoja, koji životare u nekom paralelnom svijetu između prošlosti i sadašnjosti, ostavljajući dojam nesnalažljivih depresivaca (među njima je i autor bloga).
Pa ipak, svima nam je zajedničko iskustvo odrastanje u ratu koje je ostavilo memljiv prostor nenadoknadiv novcem, društvenim položajem ili akademskim zvanjem.
Mada ne bez osjećaja nelagode, odlučila sam podijeliti svoja intimna svjedočenja sa drugim ljudima - to je moj način da odam počast kako poginulim vršnjacima, tako i nama, slučajno preživjelim, u nadi da će mračni podrumi koje krijemo u sebi jednoga dana postati svjetliji i prozračniji.

Saturday, April 9, 2011

Dnevnik Četvrtak,19.08.1993.

Draga Nađa,
maloprije sam završila pismo za Heidi, čiju sam adresu našla u nekom starom časopisu. Mama, Merisa i ja smo išle kod zubara na Stomatološki fakultet. Samo mi je pregledala zube i rekla da su svi zdravi i da dođem za dva mjeseca na kontrolu. Dobila sam od Merise knjige za osmi razred. Prije dva dana smo išli na Breku da mi mama i tata pokažu stan u koji bismo trebali preseliti. Zaista imaju super igrališta, ali ja uopće nisam vidjela djecu?! Svratili smo kod tete Nerme na Bjelave, ali oni nisu bili kod kuće (otišli su po vodu). Također smo svratili i do mamine prijateljice, tete Ljiljane na Višnjik. Tu sam upoznala njenu kći, tetu Marinu, koja je divna!
Posted by at

No comments:

Post a Comment

Subscribe to: Post Comments (Atom)