Imali smo samo dvanaest godina kada su prve granate počele padati na grad. Neki od nas su poslije rata dobili priliku da nastave školovanje i život u inostranstvu i sada su rasuti po drugim kontinentima, a strani jezici vremenom su im postali bliži od maternjeg. Drugi su ostali u Bosni, dobro se uklopili u tranziciju, iskoristivši nestabilna vremena za vlastitu promociju. Treći su se odali psihoaktivnim supstancama ili vjerskom fanatizmu, zaslijepljeni svojom novom ideologijom. Mali je broj onih koji pokušavaju ostati vjerni idealima svog odgoja, koji životare u nekom paralelnom svijetu između prošlosti i sadašnjosti, ostavljajući dojam nesnalažljivih depresivaca (među njima je i autor bloga).
Pa ipak, svima nam je zajedničko iskustvo odrastanje u ratu koje je ostavilo memljiv prostor nenadoknadiv novcem, društvenim položajem ili akademskim zvanjem.
Mada ne bez osjećaja nelagode, odlučila sam podijeliti svoja intimna svjedočenja sa drugim ljudima - to je moj način da odam počast kako poginulim vršnjacima, tako i nama, slučajno preživjelim, u nadi da će mračni podrumi koje krijemo u sebi jednoga dana postati svjetliji i prozračniji.

Thursday, April 21, 2011

Dnevnik Srijeda, 10.11.1993.

07:50h Draga Nađa,
jučer je u Mostaru granatiran i srušen Stari most!!! Lijepi bijeli luk se, nakon pola milenijuma postojanja, sunovratio u zelene dubine Neretve. Tako sam tužna!
Sjetila sam se naše Vijećnice i zapaljenih knjiga koje lete posvuda....
Sarajevo je skoro potpuno srušeno, a Mostar je postao novi Vukovar...
Jučer su kreteni sa brda počinili strašan masakr: sa položaja u Neđarićima su granatirali dvije osnovne škole prepune djece: 9 osoba je poginulo, a preko 60 ranjeno! (uglavnom su sve djeca). Zbog toga je obustavljena nastava u svim školama do kraja sedmice.
Ja sam jako prehlađena. Sinoć sam se čula sa Ninelom: ona je skinula fiksator, osjeća se dobro i počela je da izlazi vani.
Otišli su novi konvoji za Srbiju. U njima je i Tamara, djevojka mog druga Farisa, pa je sav tužan.
Preksinoć nam je, nakon dužeg vremena, došla struja i bila sve do ponoći. Danas opet imamo struju, došla je prije nekih pola sata.
Jučer sam od čika Marka dobila na poklon Londonke! Malo su mi velike, ali nema veze. Sinoć sam izlazila vani u Londonkama, standardno sam bila sa Alenom, Merisom, Ivanom F., Farisom, Tahirom i Andreom. Kasnije su došle i Anisa i Sanela.
16:37h Maloprije su mi mama i tata rekli da je poginuo mali Ibrahim! Pala je granata ispred zgrade na Otoci u grupu djece koja su se igrala. Danas oko 3h je dolazio Adnan i nešto šaptao tati. Pretpostavila sam da se je nešto ružno dogodilo. Mama je sve vrijeme plakala za ručkom. Kasnije su mi rekli zbog čega. Bilo mi je teško, ali nisam mogla zaplakati! Nekada se tako bez veze rasplačem zbog sitnice, a kada su ovako velike stvari u pitanju, samo zanijemim.

No comments:

Post a Comment