Imali smo samo dvanaest godina kada su prve granate počele padati na grad. Neki od nas su poslije rata dobili priliku da nastave školovanje i život u inostranstvu i sada su rasuti po drugim kontinentima, a strani jezici vremenom su im postali bliži od maternjeg. Drugi su ostali u Bosni, dobro se uklopili u tranziciju, iskoristivši nestabilna vremena za vlastitu promociju. Treći su se odali psihoaktivnim supstancama ili vjerskom fanatizmu, zaslijepljeni svojom novom ideologijom. Mali je broj onih koji pokušavaju ostati vjerni idealima svog odgoja, koji životare u nekom paralelnom svijetu između prošlosti i sadašnjosti, ostavljajući dojam nesnalažljivih depresivaca (među njima je i autor bloga).
Pa ipak, svima nam je zajedničko iskustvo odrastanje u ratu koje je ostavilo memljiv prostor nenadoknadiv novcem, društvenim položajem ili akademskim zvanjem.
Mada ne bez osjećaja nelagode, odlučila sam podijeliti svoja intimna svjedočenja sa drugim ljudima - to je moj način da odam počast kako poginulim vršnjacima, tako i nama, slučajno preživjelim, u nadi da će mračni podrumi koje krijemo u sebi jednoga dana postati svjetliji i prozračniji.

Thursday, April 28, 2011

Dnevnik Utorak, 16.11.1993.

Draga Nađa,
maloprije je Omer ušao u moju sobu i rekao da je pao snijeg! Nisam mu vjerovala i pitao je hoćemo li se kladiti u 100 Mikijevih zabavnika da jeste pao snijeg. Kada sam pogledala kroz prozor, cijela čika Suljina bašta, kao i sve ostale bašte na livadici ispred zgrade su bile pokrivene debelim bijelim pokrivačem! Tako volim snijeg! Podsjeća me na Grbavicu i moju raju. Zgrade na okuci imaju struju (upaljena su svjetla).
Jučer je tata kupio kilogram MESA!
Posted by at

No comments:

Post a Comment

Subscribe to: Post Comments (Atom)