Imali smo samo dvanaest godina kada su prve granate počele padati na grad. Neki od nas su poslije rata dobili priliku da nastave školovanje i život u inostranstvu i sada su rasuti po drugim kontinentima, a strani jezici vremenom su im postali bliži od maternjeg. Drugi su ostali u Bosni, dobro se uklopili u tranziciju, iskoristivši nestabilna vremena za vlastitu promociju. Treći su se odali psihoaktivnim supstancama ili vjerskom fanatizmu, zaslijepljeni svojom novom ideologijom. Mali je broj onih koji pokušavaju ostati vjerni idealima svog odgoja, koji životare u nekom paralelnom svijetu između prošlosti i sadašnjosti, ostavljajući dojam nesnalažljivih depresivaca (među njima je i autor bloga).
Pa ipak, svima nam je zajedničko iskustvo odrastanje u ratu koje je ostavilo memljiv prostor nenadoknadiv novcem, društvenim položajem ili akademskim zvanjem.
Mada ne bez osjećaja nelagode, odlučila sam podijeliti svoja intimna svjedočenja sa drugim ljudima - to je moj način da odam počast kako poginulim vršnjacima, tako i nama, slučajno preživjelim, u nadi da će mračni podrumi koje krijemo u sebi jednoga dana postati svjetliji i prozračniji.

Saturday, April 9, 2011

Dnevnik Ponedjeljak,16.08.1993.

Draga Nađa,
sada ću ti napisati jedan odlomak iz knjige koju upravo čitam:
"Možda je prijateljeva izdaja bolnija od izgubljene ljubavi. Je li istina? Izgubljena ljubav predstavlja silnu, nesavladivu bol. Prijateljeva je izdaja mračna patnja bez povratka, sjetan gubitak vjere, razočaranje što ga ne mogu odagnati nova prijateljstva, ako uopće budu moguća...ljubavni brodolom ne isključuje mogućnost nove ljubavi, ali razočaranje u prijateljstvo može zauvijek potkopati vjeru u prijateljstvo".
P.S. Draga Nađice, imam jednu vijest: Jaca se udala! Jaca je moja rodica, kćerka tatine sestre, koja ima 26 godina i malo je razmažena.
Posted by at

No comments:

Post a Comment

Subscribe to: Post Comments (Atom)