Imali smo samo dvanaest godina kada su prve granate počele padati na grad. Neki od nas su poslije rata dobili priliku da nastave školovanje i život u inostranstvu i sada su rasuti po drugim kontinentima, a strani jezici vremenom su im postali bliži od maternjeg. Drugi su ostali u Bosni, dobro se uklopili u tranziciju, iskoristivši nestabilna vremena za vlastitu promociju. Treći su se odali psihoaktivnim supstancama ili vjerskom fanatizmu, zaslijepljeni svojom novom ideologijom. Mali je broj onih koji pokušavaju ostati vjerni idealima svog odgoja, koji životare u nekom paralelnom svijetu između prošlosti i sadašnjosti, ostavljajući dojam nesnalažljivih depresivaca (među njima je i autor bloga).
Pa ipak, svima nam je zajedničko iskustvo odrastanje u ratu koje je ostavilo memljiv prostor nenadoknadiv novcem, društvenim položajem ili akademskim zvanjem.
Mada ne bez osjećaja nelagode, odlučila sam podijeliti svoja intimna svjedočenja sa drugim ljudima - to je moj način da odam počast kako poginulim vršnjacima, tako i nama, slučajno preživjelim, u nadi da će mračni podrumi koje krijemo u sebi jednoga dana postati svjetliji i prozračniji.

Wednesday, April 13, 2011

Dnevnik Petak, 03.09.1993.

Draga Nađa,
sjedim na krevetu i smrzavam se, iako na sebi imam debelu frotirnu pidžamu i ušuškana sam jorganom. Kada pomislim na Mxxxx, bude mi malo toplije. Danas poslijepodne mi je Merima posudila role, pa sam se rolala. Šteta što me Mxxxx nije vidio! Sada su svi od mene pokupili stil rolšuanja, pa se hvale kako dobro rolaju.
Danas sam vani opet obukla leviske, teksas košulju i brosovke.
Jučer sam prvi put u svom životu vidjela ranjenu ženu. Naime, Merisa i ja smo otišle do njene prijateljice Sanele da ona uzme neke knjige. Ona živi u zgradi pokraj nebodera, na putu prema Barama. Dok smo stajale na ulici zapucao je "sijač smrti". "Profijukali" su meci oko nas i jedan se zabio u stomak ženi koja je tuda prolazila. "Upomoć, ranjena sam! Zovite pomoć!", vrištala je. Još je jedna žena ranjena, ali u ruku. Ljudi su pritekli u pomoć, a nas su otjerali u haustor. Tu smo Merisa i ja kratko stajale, a onda smo bez daha dotrčale kući.
Lampa treperi, mislim da će nestati struje.

No comments:

Post a Comment