Imali smo samo dvanaest godina kada su prve granate počele padati na grad. Neki od nas su poslije rata dobili priliku da nastave školovanje i život u inostranstvu i sada su rasuti po drugim kontinentima, a strani jezici vremenom su im postali bliži od maternjeg. Drugi su ostali u Bosni, dobro se uklopili u tranziciju, iskoristivši nestabilna vremena za vlastitu promociju. Treći su se odali psihoaktivnim supstancama ili vjerskom fanatizmu, zaslijepljeni svojom novom ideologijom. Mali je broj onih koji pokušavaju ostati vjerni idealima svog odgoja, koji životare u nekom paralelnom svijetu između prošlosti i sadašnjosti, ostavljajući dojam nesnalažljivih depresivaca (među njima je i autor bloga).
Pa ipak, svima nam je zajedničko iskustvo odrastanje u ratu koje je ostavilo memljiv prostor nenadoknadiv novcem, društvenim položajem ili akademskim zvanjem.
Mada ne bez osjećaja nelagode, odlučila sam podijeliti svoja intimna svjedočenja sa drugim ljudima - to je moj način da odam počast kako poginulim vršnjacima, tako i nama, slučajno preživjelim, u nadi da će mračni podrumi koje krijemo u sebi jednoga dana postati svjetliji i prozračniji.

Saturday, April 2, 2011

Dnevnik Subota, 03.07.1993.

Draga Majo,
upravo sam ušla u kuću. Nisam bila sa rajom ispred zgrade, već u - PODRUMU. Tamo smo proveli nekih pola sata, jer je roknula granata (odnosno dvije) u Dijaninu zgradu, koja je prekoputa naše. Dijana i njena mama su ranjene. Sada sam pogledala kroz prozor mjesto granatiranja: nema stakla, njišu se zavjese, a ugao zgrade je sada kosa linija. Nama su pukla oba stakla na prozoru u spavaćoj sobi, a mama i tata su našli i geler (srećom nije veliki). Počeo me je hvatati strah. Plašim se za sve nas! Cijeli dan granatiraju Koševsko. Nina kaže da je čula kako je roknula granata na Velešiće, te da je nekoliko ljudi i djece ubijeno i ranjeno. Neka žena je plakala nad svojim djetetom i govorila "Mrtvo moje". Naježila sam se kada je to pričala. Jutros je roknula granata i na teta Advijinu zgradu (koja se nalazi odmah do naše, ispod ceste). Srećom, pogodila je dimnjak, tako da nema veće štete od komadića cigle po cesti. Ta je granata pala oko 5h jutros i tada smo se premjestili u dnevnu sobu (gdje je,kao, sigurnije) i tamo sam nastavila spavati.
Caco, komandant vojne jedinice,  pravi haos po gradu. Njegovi vojnici se sukobljavaju sa OSBiH i MUP-om. Stari Grad je pravi pakao! (iako ni u Centru nije ništa bolje)
Opet se puca. Ispaljuju granate sa poljina (namjerno sam napisala malim slovom).
Članovi Predsjedništva štrajkuju glađu. UN proglašavaju Bosnu propalim planom, najneuspješnijom i najgorom akcijom koju su ikada poduzeli. Ukratko: U-Ž-A-S!!!!!
Promaha je (jer nemamo prozore), iako je sunčano. Vani je prekrasan dan! Tata je danas išao u grad: po vodu i u školu, ali su ga zbog haosa policajci vratili. Upravo na radiju izvještavaju o tome. Sve podsjeća na "barikade" iz marta 1992. Onemogućen je saobraćaj sa desne na lijevu obalu Miljacke. Pakao, eto šta! Na vijestima koje traju još uvijek - sve gore i gore stvari! Tata kaže da je uhapšen Caco, mama je dodala da tako i treba da bude, jer je obični kriminalac.

No comments:

Post a Comment