Imali smo samo dvanaest godina kada su prve granate počele padati na grad. Neki od nas su poslije rata dobili priliku da nastave školovanje i život u inostranstvu i sada su rasuti po drugim kontinentima, a strani jezici vremenom su im postali bliži od maternjeg. Drugi su ostali u Bosni, dobro se uklopili u tranziciju, iskoristivši nestabilna vremena za vlastitu promociju. Treći su se odali psihoaktivnim supstancama ili vjerskom fanatizmu, zaslijepljeni svojom novom ideologijom. Mali je broj onih koji pokušavaju ostati vjerni idealima svog odgoja, koji životare u nekom paralelnom svijetu između prošlosti i sadašnjosti, ostavljajući dojam nesnalažljivih depresivaca (među njima je i autor bloga).
Pa ipak, svima nam je zajedničko iskustvo odrastanje u ratu koje je ostavilo memljiv prostor nenadoknadiv novcem, društvenim položajem ili akademskim zvanjem.
Mada ne bez osjećaja nelagode, odlučila sam podijeliti svoja intimna svjedočenja sa drugim ljudima - to je moj način da odam počast kako poginulim vršnjacima, tako i nama, slučajno preživjelim, u nadi da će mračni podrumi koje krijemo u sebi jednoga dana postati svjetliji i prozračniji.

Sunday, April 10, 2011

Nedjelja, 29.08.1993.

Draga Nađa,
iako je tek osam minuta do devet sati, već je mrkli mrak! Vani pada kiša i jako je hladno. Iako na sebi imam frotirnu pidžamu, smrzavam se! Večeras sam bila sa Andreom vani: obukla sam sivu košulju, tregeršlus, brosovke i teksas-jaknu i opet sam se zaledila! Mogao se je vidjeti dah dok govoriš!
Došla je struja prije nekih petnaestak minuta. na TV-u je film sa Dustinom Hoffmanom sniman sedamdesetih godina. Mama je danas pravila kolač-bombice. Odlične su! Vidjela sam danas Mxxxx sa prozora. Bio je sa muškom rajom u udubljenju ispred haustora. Sada mu je glavni štos "joj, stare mi!" i tu uzrečicu obilato koristi. Napisala sam pjesmu i posvetila je njemu.
Izvini što sitno pišem, ali moram da štedim rokovnik kako bi mi duže trajao.
Posted by at

No comments:

Post a Comment

Subscribe to: Post Comments (Atom)