Imali smo samo dvanaest godina kada su prve granate počele padati na grad. Neki od nas su poslije rata dobili priliku da nastave školovanje i život u inostranstvu i sada su rasuti po drugim kontinentima, a strani jezici vremenom su im postali bliži od maternjeg. Drugi su ostali u Bosni, dobro se uklopili u tranziciju, iskoristivši nestabilna vremena za vlastitu promociju. Treći su se odali psihoaktivnim supstancama ili vjerskom fanatizmu, zaslijepljeni svojom novom ideologijom. Mali je broj onih koji pokušavaju ostati vjerni idealima svog odgoja, koji životare u nekom paralelnom svijetu između prošlosti i sadašnjosti, ostavljajući dojam nesnalažljivih depresivaca (među njima je i autor bloga).
Pa ipak, svima nam je zajedničko iskustvo odrastanje u ratu koje je ostavilo memljiv prostor nenadoknadiv novcem, društvenim položajem ili akademskim zvanjem.
Mada ne bez osjećaja nelagode, odlučila sam podijeliti svoja intimna svjedočenja sa drugim ljudima - to je moj način da odam počast kako poginulim vršnjacima, tako i nama, slučajno preživjelim, u nadi da će mračni podrumi koje krijemo u sebi jednoga dana postati svjetliji i prozračniji.

Thursday, April 21, 2011

Dnevnik Subota, 30.10.1993.

Draga Nađa,
Danas sam bila kod Selme Dragulj. Pričale smo, igrale karte, upisala sam joj se u spomenar.
Merisa, Anisa i Ivana F. su otišle u kino! Meni, naravno, nisu dozvolili mama i tata, zbog trenutne situacije u gradu. U Sarajevu se održava filmski festival "Poslije kraja svijeta". Filmovi su odlični, samo ja ne mogu da ih pogledam!
Odavno nisam vidjela Mxxxx. Navodno priprema prijemni ispit, pa ne izlazi. Merisa mi je rekla da se je ošišao i da mu je kosa sada sasvim kratka.
Jedem humanitarni keks (iz 1968.godine!), jer nemamo ništa slatko u kući. Zabolio me je stomak.
14:19h Mama i tata su išli po vodu. Mene boli stomak.
Prije četiri dana je poginuo naš komšija, 22-godišnji Dino -stradao je u okršajima sa Cacom (samo ne znam na kojoj strani)
Posted by at

No comments:

Post a Comment

Subscribe to: Post Comments (Atom)