Imali smo samo dvanaest godina kada su prve granate počele padati na grad. Neki od nas su poslije rata dobili priliku da nastave školovanje i život u inostranstvu i sada su rasuti po drugim kontinentima, a strani jezici vremenom su im postali bliži od maternjeg. Drugi su ostali u Bosni, dobro se uklopili u tranziciju, iskoristivši nestabilna vremena za vlastitu promociju. Treći su se odali psihoaktivnim supstancama ili vjerskom fanatizmu, zaslijepljeni svojom novom ideologijom. Mali je broj onih koji pokušavaju ostati vjerni idealima svog odgoja, koji životare u nekom paralelnom svijetu između prošlosti i sadašnjosti, ostavljajući dojam nesnalažljivih depresivaca (među njima je i autor bloga).
Pa ipak, svima nam je zajedničko iskustvo odrastanje u ratu koje je ostavilo memljiv prostor nenadoknadiv novcem, društvenim položajem ili akademskim zvanjem.
Mada ne bez osjećaja nelagode, odlučila sam podijeliti svoja intimna svjedočenja sa drugim ljudima - to je moj način da odam počast kako poginulim vršnjacima, tako i nama, slučajno preživjelim, u nadi da će mračni podrumi koje krijemo u sebi jednoga dana postati svjetliji i prozračniji.

Sunday, April 10, 2011

Dnevnik Utorak, 24.08.1993.

Draga Nađa,
tačno prije sat vremena sam nakon pune dvije godine probala, ni manje ni više, nego PRAVU PRAVCIJATU PAPRIKU! Jutros nam je tatin drug donio jednu papriku i nekoliko paradajzčića. Za doručak sam pojela čak pola paradajza! A ručak je bio pravi mirnodopski: buranija, supa sa noklicama i salata od paradajza, paprike i luka! A poslije ručka -velika divna kruška! Tati je drugi prijatelj donio cijeli paket pun povrća (krompir, paradajz i dr).
U posljednje vrijeme štošta podsjeća na mir - čak smo struju i vodu imali dva puta u isto vrijeme. Neki kažu da je rat završen, u šta ja, kao što sam ti već rekla, uopće ne vjerujem.
U Ženevi teku pregovori. Samo da bude mir!
Trenutno čitam knjigu "Neman napada" i ne sviđa mi se.
Prozor je otvoren, nebo bez oblačka, jako je toplo, a vjetrić pirka.....

No comments:

Post a Comment