Imali smo samo dvanaest godina kada su prve granate počele padati na grad. Neki od nas su poslije rata dobili priliku da nastave školovanje i život u inostranstvu i sada su rasuti po drugim kontinentima, a strani jezici vremenom su im postali bliži od maternjeg. Drugi su ostali u Bosni, dobro se uklopili u tranziciju, iskoristivši nestabilna vremena za vlastitu promociju. Treći su se odali psihoaktivnim supstancama ili vjerskom fanatizmu, zaslijepljeni svojom novom ideologijom. Mali je broj onih koji pokušavaju ostati vjerni idealima svog odgoja, koji životare u nekom paralelnom svijetu između prošlosti i sadašnjosti, ostavljajući dojam nesnalažljivih depresivaca (među njima je i autor bloga).
Pa ipak, svima nam je zajedničko iskustvo odrastanje u ratu koje je ostavilo memljiv prostor nenadoknadiv novcem, društvenim položajem ili akademskim zvanjem.
Mada ne bez osjećaja nelagode, odlučila sam podijeliti svoja intimna svjedočenja sa drugim ljudima - to je moj način da odam počast kako poginulim vršnjacima, tako i nama, slučajno preživjelim, u nadi da će mračni podrumi koje krijemo u sebi jednoga dana postati svjetliji i prozračniji.

Saturday, March 19, 2011

19.03.1996.-19.03.2011. Grbavica

19.03.1996. je dan kada je reintegrirana Grbavica.
Svakodnevno prelazimo most Suade Dilberović ili Bratstva i Jedinstva, trolejbusi nesmetano prolaze od Trga Austrije prema Dobrinji, kupujemo voće na pijaci, sjedimo u Titu, Capuccinu, Ramizu ili bivsim Torte i to, setamo/trcimo/rolamo se/vozimo bicikl na Vilsonovim dok gledamo odsjaj oblacica na zgradi USAID-a (bivse Vodoprivrede). Da se još uvijek ne vide ostaci gelera na zgradama u ulici Franje Račkog (iako i to sve manje), imali bismo osjećaj da je sve oduvijek bilo tako.
U znak sjećanja na ovaj dan prilažem par linkova i isječak dnevnika.

Utorak, 19.03.1996.
21h Glava mi puca! Osjećam se kao da ću eksplodirati! Svi smo u kući neraspoloženi. DANAS SU NAŠI UŠLI U GRBAVICU!!!!!!! Mislim da ovaj dan nikada neću zaboraviti. Mama i tata su bili dole. Meni nisu dali da idem, zbog opasnosti od mina. Uopće ne znam kako sam izdržala do kraja nastave. Naš stan, kažu, liči na gomilu zidina i izgleda kao da je pedeset pancirnih granata kroz njega prošlo. U njemu nema namještaja, sve je odneseno, a što nije odneseno-to je uništeno. Na podu su razbacani papiri i još neke stvarčice. U dnevnoj sobi je na tim papirima izvršena mala i velika nužda. Mama i tata su uzeli fotografije od tete Cice, koje je ona sačuvala, pokupili su sa poda Sanjicu (moja lutkica), moj spomenar i ljubavna pisma koja je mama pisala tati nekada davno, kada su bili mladi. Zamalo se nisam onesvijestila kada sam sve to vidjela! Zagrlila sam Sanjicu, zaključala se u WC i plakala. Nikada u životu nisam ovoliko plakala, imala sam osjećaj neke užasne težine, gorčine, boli. U isto vrijeme osjećala sam i radost - neki čudan i užasan osjećaj! Ne znam šta da kažem, šta da radim, i šta da mislim.

Jedna od pjesama koja me i 15 godina poslije rastuži....
http://www.youtube.com/watch?v=WlAJ5k3FQIQ

Genijalan film (trailer je, interesantno, japanski)

http://www.youtube.com/watch?v=cam5oHfpsQE&feature=related 

Grbavica, by Jasmila Žbanić

Još jedan genijalan film, za koji nikada nisam skupila hrabrost da ga cijelog pogledam

http://www.youtube.com/watch?v=6KKxCoGLRQs&playnext=1&list=PL306913ACD9F95082

Remake, by Dino Mustafić
Posted by at

No comments:

Post a Comment

Subscribe to: Post Comments (Atom)