Imali smo samo dvanaest godina kada su prve granate počele padati na grad. Neki od nas su poslije rata dobili priliku da nastave školovanje i život u inostranstvu i sada su rasuti po drugim kontinentima, a strani jezici vremenom su im postali bliži od maternjeg. Drugi su ostali u Bosni, dobro se uklopili u tranziciju, iskoristivši nestabilna vremena za vlastitu promociju. Treći su se odali psihoaktivnim supstancama ili vjerskom fanatizmu, zaslijepljeni svojom novom ideologijom. Mali je broj onih koji pokušavaju ostati vjerni idealima svog odgoja, koji životare u nekom paralelnom svijetu između prošlosti i sadašnjosti, ostavljajući dojam nesnalažljivih depresivaca (među njima je i autor bloga).
Pa ipak, svima nam je zajedničko iskustvo odrastanje u ratu koje je ostavilo memljiv prostor nenadoknadiv novcem, društvenim položajem ili akademskim zvanjem.
Mada ne bez osjećaja nelagode, odlučila sam podijeliti svoja intimna svjedočenja sa drugim ljudima - to je moj način da odam počast kako poginulim vršnjacima, tako i nama, slučajno preživjelim, u nadi da će mračni podrumi koje krijemo u sebi jednoga dana postati svjetliji i prozračniji.

Saturday, March 12, 2011

Dnevnik 04.09.1992.

Danas sam se probudila vrlo rano.Čitala sam knjigu "Deset malih crnaca" koju mi je dala Merisa. Danas je Amarov rođendan. Dok sam pravila poklon, došla je Nina. Bila je tužna. Jučer popodne su poginula dva njena rođaka - Adnan i Mirza, koji su moji vršnjaci. Pala je granata dok su se igrali u dvorištu. Oni su pobjegli sa Dobrinje, gdje im je izgorio stan. Razmišljala sam da li da odem na rođendan ili ne, ali sam ipak otišla. Za Amara sam napravila klovna i čestitku. Ja sam obukla bijelu bluzu sa velikom kragnom (sa Grbavice), tregeršlus i neke Adnanove čarape. Isplela sam pletenicu sa vrha glave. Merisa je bila u istoj garderobi kao i ja, ali je imala puštenu kosu. Merima je bila u nekoj šarenoj, finoj haljinici. Od jela su bile vitaminske bombice, neki kolači, grisini, KIKIRIKI, BONBONE, ČOKOLADA i pili smo sok. Svi su se dječaci, osim Omera i Armina, ganjali kroz kuću, a njih dvojica su sjedili sa nama.
Posted by at

No comments:

Post a Comment

Subscribe to: Post Comments (Atom)