Imali smo samo dvanaest godina kada su prve granate počele padati na grad. Neki od nas su poslije rata dobili priliku da nastave školovanje i život u inostranstvu i sada su rasuti po drugim kontinentima, a strani jezici vremenom su im postali bliži od maternjeg. Drugi su ostali u Bosni, dobro se uklopili u tranziciju, iskoristivši nestabilna vremena za vlastitu promociju. Treći su se odali psihoaktivnim supstancama ili vjerskom fanatizmu, zaslijepljeni svojom novom ideologijom. Mali je broj onih koji pokušavaju ostati vjerni idealima svog odgoja, koji životare u nekom paralelnom svijetu između prošlosti i sadašnjosti, ostavljajući dojam nesnalažljivih depresivaca (među njima je i autor bloga).
Pa ipak, svima nam je zajedničko iskustvo odrastanje u ratu koje je ostavilo memljiv prostor nenadoknadiv novcem, društvenim položajem ili akademskim zvanjem.
Mada ne bez osjećaja nelagode, odlučila sam podijeliti svoja intimna svjedočenja sa drugim ljudima - to je moj način da odam počast kako poginulim vršnjacima, tako i nama, slučajno preživjelim, u nadi da će mračni podrumi koje krijemo u sebi jednoga dana postati svjetliji i prozračniji.

Tuesday, March 29, 2011

Dnevnik Četvrtak, 13.05.1993.

Zdravo Dnevniče! Današnji dan zaista moram zabilježiti! Naime, sinoć sam strašno plakala. To je zbog toga što mi mama i tata ne dozvoljavaju da izlazim na ogradu, govoreći kako " tamo ima manijaka, fakina i sl". Da bi stvari bile još gore, primijetila sam da me svaki put kada izađem Itet prati. Sigurno ga je mama unajmila! Njeno objašnjenje je bilo: "Naravno da ga nisam ja "unajmila". Pa ti si Itetu kao dijete, on ti želi samo sve najbolje!". Plakala sam i zamolila mamu za jedan razgovor. Međutim, kada sam počela pričati sa njom, ona je "okretala" temu na moju neurednost. Napokon, kada sam bila jasna i određena: ZAŠTO?, mama je rekla "Ti si suviše razvijena za svoje godine". Zbog toga sam danas tužna. Išla sam u školu. Imali smo maternji, fiziku, geografiju, matematiku... u stvari uopće više ne znam koje smo predmete imali?! (znam samo da sam dobila dvije ili tri petice). Danas se dogodila i jedna lijepa stvar: DOBILA SAM PISMO OD JOVANE!!!! Strašno sam se obradovala! A možda sam baš zbog toga bila cijeli dan depresivna?
Večeras su se pokazale i moje dobre drugarice. Naime, meni mama nije dala da izađem na ogradu, gdje su svi sjedili, svirali i pričali. Ja sam izašla ispred haustora i počela plakati. Nagovorila sam Merisu i Altijanu, koje su bile sa mnom, da slobodno idu (zašto one ne bi išle, ako ja ne mogu?). One su otišle i za nekoliko minuta se vratile skupa sa Sanelom, Nelom, Ivanom, Anisom! Došle su zbog mene i skupa smo sjedile pred mojom zgradom.

No comments:

Post a Comment