Imali smo samo dvanaest godina kada su prve granate počele padati na grad. Neki od nas su poslije rata dobili priliku da nastave školovanje i život u inostranstvu i sada su rasuti po drugim kontinentima, a strani jezici vremenom su im postali bliži od maternjeg. Drugi su ostali u Bosni, dobro se uklopili u tranziciju, iskoristivši nestabilna vremena za vlastitu promociju. Treći su se odali psihoaktivnim supstancama ili vjerskom fanatizmu, zaslijepljeni svojom novom ideologijom. Mali je broj onih koji pokušavaju ostati vjerni idealima svog odgoja, koji životare u nekom paralelnom svijetu između prošlosti i sadašnjosti, ostavljajući dojam nesnalažljivih depresivaca (među njima je i autor bloga).
Pa ipak, svima nam je zajedničko iskustvo odrastanje u ratu koje je ostavilo memljiv prostor nenadoknadiv novcem, društvenim položajem ili akademskim zvanjem.
Mada ne bez osjećaja nelagode, odlučila sam podijeliti svoja intimna svjedočenja sa drugim ljudima - to je moj način da odam počast kako poginulim vršnjacima, tako i nama, slučajno preživjelim, u nadi da će mračni podrumi koje krijemo u sebi jednoga dana postati svjetliji i prozračniji.

Monday, March 21, 2011

Dnevnik Utorak, 26.01.1993.

Danas je 40 dana od smrti Merisinog XXXXXa. Pregledale smo "Oslobođenje" i "Večernje" i ustanovili da nisu dali smrtovnicu ("Večernje" su od jučer opet počele izlaziti).
Večeras je Mary bila kod mene.Prvo smo pravile neke kuglice i pričale. Onda je došao Adnan i oboje su me zezali za XXXXXa. Ja sam se samo crvenila. Mene za XXXXXa sada zeza cijeli svijet! Posebno me zeza Ivana R., ali ona se također zaljubila u njega (100%!).Baš je providna.Odrasli su bili do deset sati kod tete Sane.
Posted by at

No comments:

Post a Comment

Subscribe to: Post Comments (Atom)