Imali smo samo dvanaest godina kada su prve granate počele padati na grad. Neki od nas su poslije rata dobili priliku da nastave školovanje i život u inostranstvu i sada su rasuti po drugim kontinentima, a strani jezici vremenom su im postali bliži od maternjeg. Drugi su ostali u Bosni, dobro se uklopili u tranziciju, iskoristivši nestabilna vremena za vlastitu promociju. Treći su se odali psihoaktivnim supstancama ili vjerskom fanatizmu, zaslijepljeni svojom novom ideologijom. Mali je broj onih koji pokušavaju ostati vjerni idealima svog odgoja, koji životare u nekom paralelnom svijetu između prošlosti i sadašnjosti, ostavljajući dojam nesnalažljivih depresivaca (među njima je i autor bloga).
Pa ipak, svima nam je zajedničko iskustvo odrastanje u ratu koje je ostavilo memljiv prostor nenadoknadiv novcem, društvenim položajem ili akademskim zvanjem.
Mada ne bez osjećaja nelagode, odlučila sam podijeliti svoja intimna svjedočenja sa drugim ljudima - to je moj način da odam počast kako poginulim vršnjacima, tako i nama, slučajno preživjelim, u nadi da će mračni podrumi koje krijemo u sebi jednoga dana postati svjetliji i prozračniji.

Monday, March 14, 2011

Dnevnik Srijeda, 23.09.1992.

Danas sam bila u veš-kuhinji. Bilo je haos! Došla sam u osam sati a otišla u deset do deset. Tu su osim mene i Sanele bila starija raja: Amela, Sabina, Fata, Adnan i Kela. Omer je također bio sa nama. Pričali smo o ekskurzijama, moru, kafićima. Kada je tema bila ekskurzija i odlazak sa školom na more, ja sam pričala o razrednici Petruhiji kada je kupila čarape, a njena Irena se mahala lepezom i kada su se Šanta i Feđa izgubili na zidinama u Dubrovniku. Vrijeme:vedro i sunčano. Raspoloženje:vrlodobro. Doručak: lepinice - jedna suha druga sa medom. Ručak: makaroni sa chicken a la king i tunjevinom, pomiješano (uh).Dnevnik vodio:Ivica Puljić.
Posted by at

No comments:

Post a Comment

Subscribe to: Post Comments (Atom)