Imali smo samo dvanaest godina kada su prve granate počele padati na grad. Neki od nas su poslije rata dobili priliku da nastave školovanje i život u inostranstvu i sada su rasuti po drugim kontinentima, a strani jezici vremenom su im postali bliži od maternjeg. Drugi su ostali u Bosni, dobro se uklopili u tranziciju, iskoristivši nestabilna vremena za vlastitu promociju. Treći su se odali psihoaktivnim supstancama ili vjerskom fanatizmu, zaslijepljeni svojom novom ideologijom. Mali je broj onih koji pokušavaju ostati vjerni idealima svog odgoja, koji životare u nekom paralelnom svijetu između prošlosti i sadašnjosti, ostavljajući dojam nesnalažljivih depresivaca (među njima je i autor bloga).
Pa ipak, svima nam je zajedničko iskustvo odrastanje u ratu koje je ostavilo memljiv prostor nenadoknadiv novcem, društvenim položajem ili akademskim zvanjem.
Mada ne bez osjećaja nelagode, odlučila sam podijeliti svoja intimna svjedočenja sa drugim ljudima - to je moj način da odam počast kako poginulim vršnjacima, tako i nama, slučajno preživjelim, u nadi da će mračni podrumi koje krijemo u sebi jednoga dana postati svjetliji i prozračniji.

Tuesday, March 15, 2011

Dnevnik Četvrtak, 01.10.1992.

Danas sam se probudila poslije Omera. Raspremila sam krevet, obukla se i doručkovala hljeb i eurokrem, pila kakao. Prije nego što sam ustala dovršila sam čitanje knjige "Hotel Bertram". Poslije doručka sam pomagala tetki Leli-oprašivala sam vitrinu. Zatims am malo crtala, pa izašla sa Sanelom. Ona je dobila onu KID čokoladicu i grožđe, pa smo sjele kod Visokog napona i to pojele. Još nam je poslijepodne, dok smo Sanela, Nina i ja igrale remija (Nininim starim kartama), a Merima i Sabina nama pravile frizure, teta Jelena donijela bombice sa kokosom i pravi žele. Baš smo se dobro počastile! Omer i ja smo oko deset do šest ušli u kuću, jer smo trebali ostati sami. Učila sam ga da igra karte i jeli smo opet grožđe što je teta Jasmina donijela. Zaspala sam oko osam-pola devet u dnevnoj sobi, pa sam se morala premjestiti kada su došli tata, Itet i tetka Lela. Adnan je bio sa rajom u srednjem ulazu, pa je i on došao. Vrijeme:lijepo i hladno. Odjeća:zeleno-ljubičasta majica, karirana košulja, trenerka i plave tene. Frizura:rep. Želja: da budem u Palčićima. Raspoloženje: very well. Ručak: makaroni sa grahom (tetka Lela to zove "pasta fažojla"). Nisam večerala. Dnevnik vodio: Senad Hadžifejzović. Struje i vode nema.
Posted by at

No comments:

Post a Comment

Subscribe to: Post Comments (Atom)